Mladi reditelj iz Beograda Vojislav Arsić svakom svojom predstavom uzburkao je javnost u Srbiji. Najprije je osnivač centra „E8” u okviru projekta „Young Man Initiative”, ustalasao muškio dio Srbije komadima „Budi muško”, „Muškarčine”, koji smo i mi prošle godine imali priliku da vidimo u Podgorici. I tek što se slegla prašina zbog zabrane njegove predstave „Srbija: samoubistvo nacije” u Zrenjaninu i Leskovcu, opet je ustalasao javno mnjenje svojim čitanjem Nušićevog „Sumnjivog lica”, koje je izvedeno na FIAT-u.
● Vaše novo čitanje Nušićevog „Sumnjivog lica” i prije premijere na Nušićijadi uzburkalo je duhove?
- Najnovije kod našeg „Sumnjivog lica” je to što smo još na početku rada ustanovili da nama ništa nije smiješno. Nušić je kao naš najveći dramski pisac, komediograf, svih ovih godina doživljavan kao zabava, pa sam zato i imao želju da radim ovaj njegov tekst. On je neko ko treba da nas nasmije, da nam uljepša veče, pa odgledamo predstavu, izađemo napolje i shvatimo da je sve isto kao nekada. Tu glupu frazu, „sve je isto k`o nekada” izgovorimo, a da nismo ni svjesni šta smo rekli. Ne postavimo pitanje kako je moguće da je to „Sumnjivo lice” napisano prije 130 godina i dan-danas aktuelno, i da je sve isto kao nekada. Meni tu nije ništa smiješno. Naprotiv. Zabrinjavajuće mi je i vrlo problematično da se 130 godina nismo pomjerili s mjesta. I dalje imamo državne činovnike koji se bave korupcijim i cenzurom, a mi uživamo i zabavljamo se time. To je moje čitanje „Sumnjivog lica” i zbog toga kažu da je to dosad neviđeno.
● Napravili ste predstavu i o Nušićevom tekstu?
- Sudbina ovog Nušićevog teksta je nešto što me i te kako uznemirava. Nušić je u predgovoru „Sumnjivog lica” objasnio da je ova njegova komedija bila pod cenzurom skoro četiri decenije. On je otkrio da je punih 36 godina „Sumnjivo lice” čamilo u fioci upravnika Narodnog pozorišta. Čak dva upravnika su čitala taj tekst, govorila da je dobar, ali su mu savjetovali da ga spali. Na kraju je Nušić postao upravik pozorišta i duhovito je napisao da je sam sa sobom vodio dijalog da li da „Sumnjivo lice” vrati u fioku ili ga postavi na scenu. Dakle, i tada i sada imamo autocenzuru, i opet je sve isto kao nekad. Kad to sagledate u svjetlu današnje društveno-političke situacije, onda je pitanje cenzure i autocenzure možda danas najveći problem. Iako je premijera „Sumnjivog lica” izvedena 1928. godine, mislim da je taj tekst i danas cenzurisan. Ali, na mnogo brutalniji način. Nije ga cenzurisala ni vlada, ni kralj, već društvo. Stavili smo ga u lektiru, a kad mi nešto stavimo u lektiru, onda se sa tim pozdravimo. Kažemo „stavio sam te brate u lektiru, i šta mi više da se bavimo tobom kad si dobio takvo mjesto u književnosti”. A, suština „Sumnjivog lica” i svega što je Nušić pisao jeste da se stalno bavimo time i analiziramo.
● Sa čim ste se suočili kada ste objasnili kakvo „Sumnjivo lice” želite da radite?
- Sa producentima nisam imao problema, jer iza „Mikser hausa” stoje odlični ljudi, kao i festivala „Nušićijada”, koji postaje moj omiljeni festival, zbog toga što ti ljudi imaju odličan način da spoje tradiciju i moderno. Ali, ni na jednom državnom konkursu nismo dobili ni dinara. Učestvovali smo na gradskom i konkursu Ministarstva pravde i nigdje za nas nije bilo para. A, ja mislim da smo morali da postavimo ovakvo „Sumnjivo lice”. Ovakvo čitanje Nušićevog teksta je za mene nova vrijednost ovog teksta. Zato smo smislili, kako smo to nazvali, donatorske karte, koje su bile malo skuplje od uobičajene pozorišne karte, i uz novac donatora, uspjeli da skupimo za predstavu. Zato je ovo Nušićevo „Sumnjivo društvo” vlasništvo građana i društva, a ne politike.
● Dakle, ova predstava je vlasništvo naroda?
- Upravo tako. Nedavno mi se dogodilo da je moja predstava „Crvena: samoubistvo nacije” zabranjena u Zrenjaninu i Leskovcu. Upravnici pozorišta su objasnili zabranu izgovorom da se u predstavi „psuje” Srbija. A, „Crvenoj” je riječ o natalitetu i nasilju nad ženama. Pa, kako da pričam o tim problemima a da ne kritikujem Srbiju, iako je volim najviše i to radim zato što je volim. Volim svoju zemlju, a ne političare, i mislim da je najveći patriotizam kritikovati ono što ne valja. Moje predstave su patriotske! Pritisak naroda je bio takav da se upravnik leskovačkog pozorišta predomislio. I, ta prepuna sala u Leskovcu pokazala je da to što dolazi sa vrha nije ono što je narodu po volji.
● Kako je publika reagovala na Vaše „Sumnjivo lice”?
- Reakcija publike mi je najvažnija u pozorištu. Tu famoznu katarzu prvi put sam u pravom smislu riječi doživio baš s ovom predstavom. Možete skoro da opipate zid koji se sruši između publike i scene. Publika je svjesna problema. Osjetite iznenadnu navalu energije ljudi, kao da izleti iz njih. To je fantastično.S.ĆETKOVIĆ
Kod nas je vlast u službi vlasti
● Kako objašnjavate da je na Balkanu sve isto stotinama godina?
- Ljudi koji dođu na vlast, vlast tretiraju kao vlastitu svojinu. Razmišljaju kao „ja sam to dobio i mogu da radim šta želim, jer to je moje pravo”. Tako dobijemo situaciju da vlast nije u službi građana, nego vlasti. I sve objašnjavaju vladavinom Turaka, kojih smo se oslobodili odavno i navodno u demokratskom društvu živimo već dugo.