Donošenje Zakonika Danila, prvog knjaza i gospodara slobodne Crne Gore i Brdah, obilježilo je vrijeme knjaževog zakonodavnog rada, odnosno vrijeme aktivnog djelovanja na normativnoj nadgradnji državnog poretka. Zakonik je donesen na Cetinju 1855, a njegov izvornik sa pečatom i potpisom knjaza Danila i knjaževog sekretara Milorada Medakovića, danas se (uz vremenske prekide - kada se tekst Zakonika nalazio van Crne Gore) čuva na Cetinju. Poslije usvajanja na skupštini glavara 23. aprila/ 5. maja 1855, iste godine Zakonik je štampan u Novom Sadu. Od kakvog je značaja bilo njegovo donošenje za nastanak moderne države Crne Gore, potvrđuje ocjena svakako jednog od najboljih poznavalaca pravne istorije Crne Gore, akademika Branka Pavićevića, da se taj korak „može smatrati kao završni čin jednog društveno-ekonomskog procesa koji je u Crnoj Gori zahvaljujući posebnoj društveno-ekonomskoj strukturi i naročitom međunarodnom položaju, trajao blizu stotinu godina”. O značaju Zakonika iz ugla međunarodnih odnosa i spoljne politike Crne Gore, razgovaramo sa dr Radoslavom Raspopovićem, naučnim savjetikom u Istorijskom institutu Univerziteta Crne Gore.
– Zakonik je posebnu pažnju posvetio stvaranju unutrašnjih uslova za izlazak države na međunarodnu scenu. Osim zaštite privatne svojine, jednakosti svojih građana i zaštite ličnosti stranaca, u Zakoniku je posebna pažnja posvećena održavanju reda i mira na granici. Prvi put je jedan zakonski tekst u Crnoj Gori izričito zabranjivao pljačkaške upade i osvetu na osmanskoj teritoriji. Svakako da je to bio jedan od doprinosa Zakonika za stvaranje unutrašnjih uslova za izlazak države na međunarodnu scenu, tj. međunarodno priznanje nezavisnosti Crne Gore, čemu je snažno težio knjaz Danilo. Osim zaštite privatne svojine, jednakosti svih građana i zaštite ličnosti stranaca, posebna pažnja je posvećena održavanju reda i mira na granici. Zakonik je, dakle, pratio prerastanje crnogorske države od „teokratske” u svjetovnu, a prema podacima koje je saopštio dr Tomica Nikčević: „na pripremama Zakonika rađeno je još 1852. godine”. Dakle, u pitanju je godina proglašenja Crne Gore za knjaževinu. No, rat sa Turskom, tj. borba sa vojskom Omer – paše Latasa (1852-1853), kao i snaga opozicije u zemlji, odložile su rad na Zakoniku do kraja 1854.
● Poznato je i to da oko razlika između sačuvanog originalnog rukopisa i publikovane novosadske verzije Zakonika, među naučnicima odavno postoje sporovi?
– Piscem Zakonika smatra se Milorad Medaković, mada su u njegovom sastavljanju učestvovali i crnogorski prvaci, a više od svih knjaz Danilo. Ono što je posebno intrigiralo pravne teoretičare jeste činjenica da je rukopis Zakonika bio sačuvan samo u jednom primjerku, i da je osim manuskripta, tj. originalnog teksta koji se čuva u Narodnom muzeju na Cetinju, morao postojati „makar prepis sa koga je zakonik štampan”. O tome je u svojoj studiji „Zakonik knjaza Danila” pisao poznati istoričar dr Jovan Bojović. Objavljujući „originalni rukopis”, dr Bojović je izrekao i tvrdnju da u nauci „do sada nije poznat nijedan prepis Zakonika”. U vrijeme kad je ova studija dr Bojovića objavljena – 1982. godine – tako je zaista i bilo. No, sada smo u prilici da sopštimo da je pronađen još jedan manuskript koji smo nazvali „Bugarski prepis Zakonika”, i on se čuva u Naučnom arhivu Bugarske Akademije nauka u Sofiji.
● Šta otkriće tog prepisa donosi novo, i da li on mijenja dosadašnja naučna saznanja?
– Na osnovu uvida u sadržaj ovog arhivskog dokumenta, može se zaključiti da je on napisan „istom rukom”, dakle od strane Medakovića. Razlika je na prvim stranicama, gdje je u originalnom tekstu, uz vrpcu sa pečatima, na naslovnoj strani napisano: „Zakonik Danila Prvog, Knjaza i Gospodara slobodne Crnegore, Ustanovljen 1855 god. 25. aprila na Cetinju”. Na naslovnoj strani „Bugarskog prepisa” toga nema. Stoji samo: „Zakonik Crnogorski”, pri čemu je naslov Zakonika izmijenjen u odnosu na onaj u tekstu originala „Danilo Prvi Knjaz i Gospodar slobodne Crnegore i Brdah” je unijet u njegov tekst na narednoj strani, ali je radi razlikovanja od normativnog dijela koji ga prati podvučen. Razlika je i u tome što su članovi Zakonika u „Bugarskom prepisu” obilježeni arapskim brojevima. Na poslednjoj strani prepisa, Zakonik je „potpisan” od strane knjaza Danila i državnog sekretara Milorada Medakovića, ali ne svojeručno, već ispisivanjem njihovih imena. Kao ni naslovna, ni ova strana nema pečat. Ostali dio teksta „Bugarskog prepisa” je identičan sa tekstom štampanog novosadskog izdanja. Dakle, riječ je o prepisu redigovane verzije originalnog teksta, koji je poslužio kao osnov za novosadsko izdanje iz 1855. Ono što je posebno zanimalo naučnike jeste razlika u formulaciji čl. 92. u „originalnom rukopisu”, u odnosu na ono što je bilo sadržano u izdanju publikovanom u Novom Sadu. Najvažniji, tj. „sporni član” u originalnom tekstu glasi: „I ako u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti i nikakve druge vjere do jedine pravoslavne istočne, to opet svaki inoplemenik i inovjerac može slobodno samo ako ima o čem u našoj zemji slobodno živjeti i onu slobodu i onu domaću našu pravicu uživati kako i svaki Crnogorac i Brđanin što uživa”. U tekstu publikovanom u Novom Sadu, pak stoji: „I ako u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti do jedino srpske i nikakve druge vjere do jedino pravoslavne istočne, to opet svaki inoplemenik i inovjerac može slobodno živiti i onu slobodu i onu našu domaću pravicu uživati kako i svaki Crnogorac i Brđanin što uživa”.
Prirodno je da su ta i druge razlike izazvale dileme u pogledu razloga zbog kojih su one nestale, kao i pitanje zašto se publikovana verzija Zakonika razlikuje od teksta originala. Zbog značaja sadržaja ovog člana, ovo pitanje je izlazilo iz domena državno-pravne istorije, i dobijalo dimenzije nametanja „srpskog identiteta Crnogorcima”.
Novina koju „Bugarski prepis” donosi tiče se davanja odgovora na pitanje vezano za sadržaj konačne verzije Zakonika, publikovane u Novom Sadu. Pokazuje se da bi „Bugarski prepis” mogao biti osnov tog izdanja. Čl. 92 ovog teksta podudara se sa verzijom istog člana u tekstu Zakonika štampanog u Novom Sadu. Pronalazak pomenutog prepisa navodi na zaključak da je najvjerovatnije riječ o dokumentu koji je poslužio kao konačna verzija za štampanje novosadskog izdanja. U pronađenom „Bugarskom prepisu” Zakonika, postoje brojne tekstološke razlike u odnosu na originalni sadržaj Zakonika, uključujući i one u vezi čl. 92. One su identične sa onima što čini sadržaj novosadskog izdanja.
● Na kraju, kakav zaključak možemo izvesti povodom ovog otkrića?
– Ne upuštajući se u donošenje bilo kakvih brzopletih ocjena, možemo zaključiti da je „Bugarski prepis Zakonika” svakako važno naučno otkriće, i da može podstaći dalju raspravu i istraživački rad o nastanku konačne, publikovane novosadske verzije teksta Zakonika. Kako „Bugarski prepis” u cjelini odgovara štampanoj novosadskoj verziji Zakonika, kao logičan se nameće zaključak da je po tom prepisu štampan zakonik u Novom Sadu, a potom i u prevodu u drugim zemljama: Francuskoj, Njemačkoj, Italiji itd. No, to još nisu konačni stavovi i ne mora značiti da je sadržaj redigovanog „Bugarskog prepisa” bio poznat knjazu. Ali, još teže je povjerovati, a kamoli dokazati, neupućenost knjaza u sadržaj ove redigovane verzije rukopisa Zakonika, posebno ako je sa nje, što se sada nameće kao jedini logičan zaključak, Zakonik i odštampan daleke 1855, a onda ostao na snazi za sve vrijeme knjaževe vlasti. Pred naučnicima je dosta otvorenih pitanja u vezi sa ovim Zakonikom, a ona svakako podrazumijevaju dalja istraživanja.R.K.
Identičan sadržaj u vezi sa čl. 92
● Kako su razlike između dvije verzije nastale?
– Govoriti o tome kako su razlike između pomenutih verzija nastale bilo bi hipotetičkog karaktera. Zagovaranje stava da je promjene u „Bugarskom prepisu”, kao i u publikovanoj novosadskoj verziji, izvršio Milorad Medaković, mimo znanja knjaza Danila, malo je vjerovatno. Pronađeni „Bugarski prepis” ne samo da ima identičan sadržaj u vezi sa čl. 92, već tekst Zakonika u cjelini odgovara verziji štampanoj u Novom Sadu. Zato se nameće zaključak da je u redigovanje završne verzije knjaz Danilo morao imati uvid. Neposrednih dokaza za takav zaključak nemamo, ali na razmišljanje u tom pravcu upućuju stavovi dobrih poznavalaca ličnosti knjaza Danila, kao na primjer akademika Branka Pavićevića. Njemu je do najsitnijih pojedinosti bio poznat apsolutistički karakter vlasti knjaza, i upravo zato je i izrekao tvrdnje da je: „dobro poznata činjenica da se u Crnoj Gori nije mogla donijeti ni jedna važnija mjera bez knjaževa znanja i odobrenja”, što bi sasvim izvjesno podrazumijevalo i mogućnost pristupanja redigovanju rukopisa usvojenog teksta Zakonika.