Od kada je stupio na književnu scenu, osvojivši srca najmlađih čitalaca, Uroš Petrović ne prestaje da plijeni ovu populaciju. Riječ je o piscu koji je u svijet literature za djecu unio nešto sasvim novo, do sada neviđeno na ovim prostorima ali i svjetskoj književnoj sceni. O tome svjedoče prevodi Petrovićevih knjiga u Italiji, Grčkoj, Makedoniji, Češkoj i Mađarskoj. Do kraja godine njegovi romani biće objavljeni i na engleskom i slovenačkom jeziku. Zahvaljujući knjigama koje je napisao, predavanjima i NTC programu (sa doktorom Rankom Rajovićem) mnogo putuje.
,,Samo u poslednjih godinu dana boravio sam u dvanaest evropskih zemalja. Čini mi se da čitava zapadna civilizacija vapi za mentalnim preokretom. Već se dugo trudim da ga spoznam i sprovedem, kod sebe i kod drugih. Najbolje uspijeva sa mališanima”, kaže Uroš Petrović na početku našeg razgovora, čiji je neposredan povod njegov najnoviji roman ,,Karavan čudesa” koji je upravo ovjavila ,,Laguna”. U ,,Karavanu čudesa” je riječ o dječaku Adamu koji odjednom i dobija i gubi sve, počinje da stiče i da se odriče, da odrasta u svijetu lišenom ljudi, ako se izuzmu jedna nezgodna starica, dvije djevojčice i sporadično prisustvo živopisnog osoblja Karavana čudesa.
Pomjerili ste granice u srpskoj književnosti za djecu. Kako vidite to pomijeranje?
-Bilo je nenamjerno. Pišem zato što volim, i istog trena kada nestane čarolije, prestaću. Valjda me vuku te staze kojima niko nije išao, čini mi se da je to nekakav preduslov za pravu pustolovinu, pa bila ona prava ili umna.
Biti drugačiji u ma čemu, pa i u pisanju znači i biti i hrabar i lud, a biti drugačiji, poseban i uspješan u tome što radiš nekako neminovno donese i neprijatelje ili blaže rečeno nenaklonjene. Kako se odnosite prema toj pojavi?
-Opet je riječ o nenamjernom statusu. Naravno da sam se trudio da budem uspješan, učim svaki dan i dalje. Jednom sam letio balonom iznad Srbije – volio bih da taj osjećaj kada si uzdignut iznad prizemnih misli mogu da prenesem i na neke životne situacije. Nekada uspije, nekada ne. Valjda je život tako nabaždaren. Možda je to i dragocjen zakon jer da nema loših epizoda ne bismo ni prepoznali dobre. Ta ljekovita promisao može da se prenese i na misli, ljude, knjige...sve. Sve na svijetu vrijedi upravo onoliko koliko je teško do njega doprijeti. Zato su tartufi najskuplje, a možda i najukusnije gljive – da rastu na granama ne bi imale ni takvu cijenu ni takav ukus. Isto je sa ostalim postignućima.
Kako je teklo pisanje same knjige, u kojoj mjeri ste se rukovodili sopstvenim iskustvom ličnim, roditeljskim, a u kojoj svakodnevicom današnjih mališana?
-Djetinjstvo je temelj u najširem mogućem smislu našeg boravka na planeti. Nema jačih utisaka od ranih. Tu se začinju klice svih vatrometa koji uslijede u životu. Zato mi je ono toliko zanimljivo, i za pisanje i za promišljanje.
U kojoj meri Vam je, vezano za rad na ovoj knjizi, pomoglo i intenzivno druženje sa djecom na promocijama, u školama, u komunikaciji uopšte?
-Neprocjenjivo, naravno. Samo na planinskim kampovima minulog ljeta družio sam se sa stotinama mališana, a mozak svakog od njih je zaseban kosmos - jednostavan, zamršen i savršen istovremeno. Dodajte na to i moju nemjerljivu očaranost prirodom, i jasno je da je gotovo nemoguće ne vidjeti inspiraciju. Lakše bi bilo previdjeti nosoroga u tržnom centru na Novom Beogradu, vikendom.
Da ne citiram doslovce onoga ko je rekao da nam je ,,samo ljubav potrebna”, ali, da li smatrate da je ljubav dovoljna kao potpora tom mladom biću dok krči put ka vratima svijeta odraslih?
-Ne dovoljna - ljubav je preduslov za bilo šta da bi ono bilo dovoljno. Pogotovo za odrastanje.
Kako pišete? Budući da se bavite i to veoma predano i fotografijom i još ponečim, kako uspijevate da pišete, kako, kada pišete, imate li neke svoje rituale, pravila?
-Pišem noću, kad kopnena vreva utihne. Ne pišem svake noći, ali svakoga dana stvorim nešto što juče nije postojalo. Nekada je to crtež, nekada fotografija, nekada samo jedno zagonetno pitanje. Kada se tako pristupi životu, sopstveni opus te veoma brzo iznenadi svojim obimom i raznovrsnošću.
Ko Vam je uzor u književnosti?
-Mnogo sam naučio od Ršuma, a kada to kažem ne mislim samo na književnost. Volim da čitam Markesa, sviđa mi se kako umije da te vrti kroz pasuse čineći osjećaj kao da se ležeći na gumenom čamcu spuštaš niz živahne bukove planinske rijeke – iskusio sam i jedno i drugo više puta te mi se čini da ta iskustva mogu sasvim savjesno da poredim.
M. MILOSAVLjEVIĆ


Borba protiv zatupljenosti

Premda nerado govorite o nagradama, a imate ih iza sebe, kako za književno, tako i za stvaralaštvo u oblasti umjetničke fotografije, nedavno ste za još jednu svoju inovaciju dobili i nagradu ,,Dobra igračka”. Kako ste došli na ideju da osmislite tu ,,dobru igračku”?
-Nedavno sam u saradnji sa jednom domaćom firmom objavio stonu društvenu igru – zove se Martina zagonena kutija. Evo jednog detalja koji mnogo govori o njenom nastajanju - mogli smo da je smjestimo u kutiju od jeftinijeg, tanjeg kartona ili pak u onu tvrdu i kvalitetnu kakve postoje kod najboljih, svjetski poznatih igara. Odlučili smo da naša kutija bude duplo bolja, čvršća i kvalitetnija od najbolje koja je do sada u tu svrhu napravljena! Igra je odmah po objavljivanju dobila nagradu za igračku godine, priznanje Dobra igračka Prijatelja dece Srbije. Nadam se da će ponovo okupiti porodice za istim stolom i priuštiti im sate kvalitetnog druženja.
To je ono što volim da radim – tjeram ljude na kvalitetno razmišljanje! To, na kraju, u punoj mjeri činim i svojim knjigama, predavanjima u vrtićima, školama i na fakultetima, obukama za menadžere, učešćem u kvizu ,,Lavirint” i u Ršumovim ,,Fazonima i forama”, interaktivnim književnim susretima, osmišljavanjem igara, zagonetki i zagonetnih pitanja – ukratko, svim sredstvima protiv globalno rastuće zatupljenosti! I naravno – taj poriv nisam izabrao namjerno...