Tribina „Riječ” Udruženja književnika Crne Gore 21. marta obilježila je Svjetski dan poezije. Ovogodišnja tema na koju su pjesnici širom zemljina šara odgovarali svojim stihovima nosi naziv „Čiji se glas čuje?” i razmatra odnos glasa (riječi) i zvuka (melodije teksta).
- Zagledajmo se malčice u drevnost, obuhvatamo vremenski raspon prvotne riječi-glasa; na samom početku nalazimo na grčke aede i rapsode koji recitovahu Homera preko vizantijskog pjesništva koje se pojalo, trubadura, madrigalista i minenzengera, acin, ašik-kerib, lirnici, a potom su došli američki bitnici i neosimbolisti. Posebno mjesto pripada srpskim (Vukovim) slijepim pjevačima, guslarima i pjevačicama guslarkama – kazala je pjesnikinja Milica Kralj, urednica Tribine ,,Riječ” UKCG. Ona je dodala da toj prvoj generaciji pjesnika srpskog romantizma pripadaju i Tešan Podrugović, Starac Milija, Starac Raško, Slepa Živana, Slepa Jeca, Slepica iz Grgurevca...
- Vrijeme je, možda, podsjeća nas na to i odluka Nobelovog komiteta da nagradu dodijeli pjesniku, pjevaču i muzičaru Bobu Dilanu, da oslušnemo i glas, njegove treptaje, podrhtavanja, vibracije... da u toj finoj čulno-osjetljivoj erotici glasa zatreperimo i mi, sami, odnosno ono Ja, ono nadpoetično – kazala je Kralj.
Tekst Bećira Vukovića, ambasadora Svjetskog pjesničkog pokreta ,,Poetas del Mundo” pročitao je pjesnik Ljubisav Bjelić Morački.
- Tačno je da knjiga, pjesma, uopšte napisana riječ, zavise od slušaoca. Šta je knjiga i šta je pjesma u toj knjizi. Sve dok ne otvorimo ,,Gorski vijenac”, on je, geometrijski posmatrano, jedna posvudašnja zapremina, ništa više od predmeta među ostalim predmetima. Ali, kad otvorimo „Gorski vijenac”, događa se, prije svega, estetski fenomen. Nastavimo u istom smjeru: ako otvorimo, recimo, i stoti put „Gorski vijenac”, i počnemo čitati „San Mandušića Vuka”, opet ćemo odsanjati drukčiji san – smatra Vuković. On je dodao da poezija u naše dane nikako nije poezija iz vremena Njegoša i Ničea, niti iz vremena Himeneza, ni Poa.
- Poezija u naše dane nije ni poezija iz vremena Branka Miljkovića, niti čak iz vremena Brane Petrovića. Ali dokle god šumi ta tajanstvena stvarnost, biće i magičnih vrtova poezije – smatra Bećir Vuković.
Pjesnik Slobodan Milić pročitao je svoj esej „Uzaludnost pisanja poezije”.
- I kao pjesnik i kao čitalac, s podjednakim pravima mogu da uskliknem „vratite nam poeziju”. Nešto nije u redu sa poezijom. I ona je u debeloj krizi i na izdisaju je. Svi vidimo, poezije nema. Ispisuju se vagoni papira i kod nas i u svijetu. Uzalud se troši toliki papir. Slobodno se, poslije svega, može reći, da je slobodni stih oslobodio pjesnike, čitaoce i, na žalost, pjesmu – kazao je, između ostalog, Slobodan Milić.
Svjetski dan poezije ustanovljen je 1990. godine odlukom Uneska i od te godine pjesnici svijeta ujedinjeni jedinstvenom temom govore svoje pjesme na svim jezicima svijeta.A.Ć.


Jednačina sa više nepoznatih

– Što se više pitam šta je poezija, to se više udaljavam od odgovora. Stalno se otvaraju nova pitanja. Poezija je jednačina sa bezbroj nepoznatih – kazao je u svom izlaganju književnik Todor Živaljević Velički. On je dodao da lažni modernizam bez posvećenja, „jer šta je poezija ako nije posvećenje, nema starih i novih već dobrih i loših pjesama i pjesnika”.


Učesnici tribine

Pjesnici, članovi Udruženja književnika Crne Gore, čitali su svoje stihove: Milojka Jovović, Dušica Pajović, Veselin Brnović, Milenko Blečić, Slobodan Vučinić, Miroje Vuković, Andrija Markuš, Rajko Vuković, Ilija Lakušić, Milan Rajović, Todor Živaljević Velički, Budimir Dubak, Perivoje Popović, Božo Vučić Božan, Slobodan Milić, Danilo Jokanović, Ljubisav Bjelić Morački, Slobodan Bećo Došljak, Novica Đurić i Milica Kralj.


Lirika je nekada imala bolji status

Povodom obilježavanja Svjetskog dana poezije, u Nacionalnoj biblioteci „Đurđe Crnojević” na Cetinju održana je tribina pod nazivom „Pjesništvo u nepjesničkim vremenima”. O mjestu koje poezija zauzima u našem društvu, dometima pjesničke riječi i problemu opadanja broja, kako autora, tako i čitalaca poezije govorio je književni kritičar Marinko Vorgić koji je ocijenio da poezija danas nema tretman kakav zaslužuje.
– Svi smo svjesni, a pogotovo oni koji se bave publikovanjem poezije, da je odnos autor čitalac sveden na minimum jer se poezija danas štampa u tiražima od 200 ili 300, a nekad čak i 100 primjeraka što samo po sebi već govori mnogo. Istina, poezija nikada nije bila neka izrazito tiražna forma ali je u svakom slučaju imala bolji status, mjesto i društveni značaj – kazao je Vorgić.
Podsjećajući da je riječ pjesnika uvijek imala težinu i bila glas savjesti zato što je upozoravala i opominjala društvo ili bar ukazivala na ono što je lijepo u jeziku Vorgić je ukazao da danas živimo u nepjesničkim vremenima prevashodno zbog tehnološkog ubrzanja.
Mladi pjesnik i književni kritičar Goran Radojičić istakao je da ovo vrijeme nije manje pjesničko od nekog drugog, ali je pad sistema vrijednosti u društvu uticao i na poeziju koja danas nema mjesto koje joj pripada.
– Pjesnici su od antičke Grčke bili doživljavani kao ljudi koji mijenjaju svijest naroda, daju svoje gledište i svoje viđenje stvari ali, čini se, danas nije tako. Zato prvenstveno treba pružiti šansu mladim ljudima koji pišu da se kroz kvalitetno organizovane programe pokažu čime bi se stvorila prilika da se odnos prema poeziji promijeni i da pjesnici i pjesništvo dobiju poziciju koju bi trebalo da imaju – kazao je Radojičić.
Da status poezije u današnjem društvu nije na zavidnom nivou saglasan je i pjesnik Đorđe Šćepanović koji je rekao da danas ljudi sve manje čitaju i pišu poeziju zbog čega je obilježavanje Dana poezije važno kako bi se skrenula pažnja kako na poeziju tako i na umjetnost uopšte.
Z.P.