Književno veče posvećeno obilježavanju 25 godina od smrti književnika Mihaila Lalića, održano je u Nacionalnoj biblioteci „Đurđe Crnojević” na Cetinju.
U ime domaćina prisutne je pozdravila bibliotekarka Branka Kaluđerović, a o životu i djelu istaknutog književnika govorila je profesor dr Tatjana Bečanović, koja je tokom izlaganja posebnu pažnju posvetila Lalićevoj trilogiji i, kako je istakla, kohezionim elementima koji povezuju njegove romane „Zlo proljeće”, „Lelejska gora” i „Hajka” u jednu višu semantičku strukturu.
- Najjači kohezioni element ove trilogije je Lado Tajović, glavni junak i inače glavni nosilac revolucionarnog modela i mišljenja i ponašanja, što je Lalić posebno pokazao u drugom romanu, „Lelejska gora”, gdje se, ne baš slučajno, u centralnom poglavlju javlja njegov alter ego odnosno dvojnik Lada Tajovića. Ladov dvojnik je đavo s kojim on vodi dijaloge i taj đavo ima više dramsku funkciju nego narativnu, zato što ne iznosi narativne informacije nego je kao antagonist Ladovim stavovima i funkcioniše upravo kao neko ko se suprotstavlja i ko je protivnik glavnom junaku. Inače satana (đavo) znači protivnik, tako da je Lalić na tom dramskom principu u stvari gradio lik đavola i veoma ga uspješno izgradio u ovom romanu – kazala je Bečanović.
Govoreći o tome šta je za Lalića bila revolucija, Bečanović je istakla da je on eksplicitno artikulisao svoj stav prema revoluciji kao najznačajnijoj društvenoj pojavi, pa se i bukvalno u svim svojim romanima bavio fenomenom revolucije.
- Da bismo shvatili zašto je toliko njome opčinjen moramo se podsjetiti šta je o njoj rekao, a on kaže: „Revolucija je i vremenski i prostorno višedimenzionalna, polivalentna, mnogouzročna i mnogoposljedična, tako da bi se mogla uporediti sa eksplozijom koja dugo traje i daleko odjekuje. Umjetnička djela i književna djela mogu odraziti samo pojedine njene fragmente, spoznaje, odbljeske, odjeke prema kojima se može naslutiti veličina i značaj društvene promjene koju je započela. Započela, a ne završila, jer je završetak u nesagledivoj budućnosti” – podsjetila je Bečanović naglasivši kako će upravo zbog toga, a naročito u trilogiji, Lalić graditi veličanstvenu apologiju revolucije i svog velikog ideala. A to će, dodaje, svoj vrhunac dostići u trećem epiloškom romanu „Hajka”.
- Tu će on modelovati nekoliko smrti najznačajnijih partizanskih likova, veličanstveno, jer oni zaslužuju monumentalnu, veličanstvenu smrt. To je smrt koju možemo tumačiti tek u kontekstu sa Njegoševim „Gorskim vijencem”, jer junak viteški gine za svoju ideju. Kritičari su tada napadali Lalića smatrajući da je bio previše svirep prema svojim junacima, međutim, on je svjesno to uradio i to je motivisano poetički njegovim aktivnim dijalogom sa Njegošem. Meta tekstualnost usmjerena prema „Gorskom vijencu” je jedan od izvora energije i semantičke energije, a jezičkog kvaliteta koji je nesporan u ovoj Lalićevoj trilogiji – kazala je između ostalog Bečanović.
Posjetioci književne večeri imali su priliku da pogledaju i izložbu književnih djela Mihaila Lalića koju je pripremila bibliotekarka savjetnica Nacionalne biblioteke Milenija Vračar.
Z. PETANOVIĆ
Prvi dobitnik Njegoševe nagrade
Mihailo Lalić je rođen u Trepči, kod Andrijevice 7. oktobra 1914. godine. Poznat je po nizu romana koji su opisivali događaje u Crnoj Gori za vrijeme Drugog svjetskog rata. Napisao je knjigu pjesama „Stazama slobode”, objavio veći broj knjiga pripovjedaka i romana, među kojima su najpoznatiji: „Svadba”, „Zlo proljeće”, „Lelejska gora”, „Hajka”, „Pramen tame”, „Dokle gora zazeleni” i drugi. Njegova djela prevedena su na više stranih jezika uključujući bugarski, češki, slovački, poljski, ruski, rumunski, litvanski, danski, njemački, engleski. Prvi je dobitnik Njegoševe nagrade 1963. godine za roman „Lelejska gora”, a dobio je i NIN-ovu nagradu 1973. za roman „Ratna sreća”. Po njegovoj knjizi „Svadba” urađen je scenario za istoimeni film, a ekranizovani su i njegovi romani „Lelejska gora” i „Hajka”. Umro je 30. decembra 1992. godine u Beogradu.