Najnoviji roman „Zavodnik ništavila”, iz pera Predraga Markovića od njegovog prethodnog romana dijeli dvije decenije. Naime, roman „Otmenost duše” naš sagovornik je napisao još 1989, da bi se potom posvetio uređivanju, izdavanju i promociji knjiga u okviru svoje izdavačke kuće „Stubovi kulture” (1993-2013) i društvenom angažmanu (1999-2007 i 2010-2013) kada je bio na poziciji predsjednika Narodne skupštine, ministra kulture i informacionog društva i šefa parlamentarne misije u Skupštini Crnomorskih zemalja.
Markovićev novi roman je na neki način opora, apokrifna biografija Vere Klusov, laborantkinje u Državnom zavodu za uzgoj eksperimentalnih životinja. Njeno iskustvo incesta, skrivano srpsko porijeklo i učešće u podzemnom intelektualnom životu Moskve sedme i osme decenije prošlog vijeka, sklapaju fantazmagorični mozaik, metaforu nezvanične istorije Rusije i Ukrajine 20. vijeka. Vezivno tkivo u pripovijedanju, ali i u simboličko-značenjskoj ravni jeste istorija tri vijeka srpskih seoba u Rusiju i ruskih seoba u Srbiju, mala istorija emigracije...
● „Zavodnik ništavila” je, kaže izdavač, „istorijsko-edukativno-erotski roman”, o tri vijeka srpske emigracije u Rusiju i jednim vijekom ruske u Srbiju. Otkud ova tema prije 28 godina kada ste počeli roman?
– Deveta decenija prošlog vijeka bila je ispunjena nespokojem i strahom pred nepoznatim, a jasno nadolazećim promjenama na tlu Evrope. Tako je nastala „Ruska crkva”, priča koja je u sebi već sadržala užas „straha i smijeha bez vjere”. „Zavodnik ništavila” je izvorno zamišljen kao nastavak te priče koja je oko sebe okupila nekoliko generacija na prostoru čitave Jugoslavije. Sa metaforom socijalizma i čitavog mirnodopskog dijela 20. vijeka kao lažnog incesta. Ali su se slojevi priče uskoro otrgli slijedeći biblijski moto romana „da čovjek ne zna vremena svojega”. I tako sam počeo da tragam i za potomcima Srba iz Velike seobe u Rusiju iz 1851. i za svima koji su se u dva i po vijeka obreli na ruskom tlu, ostavljajući važan trag, ali i međusobno se dijeleći i ratujući. Od Jovana Samuiloviča i Petra Tekelije, šest srpskih generala u Borodinskoj bitki protiv Napoleona do Dmitrija Leonidoviča Horvata, graditelja sibirske željeznice. Sve te čudesno isprepletane sudbine iz kojih nismo ništa naučili jer ništa o njima i ne znamo.
● Obiman, složen, ali i nesvakidašnji roman po mnogo čemu, pa i po naslovu. Zašto „Zavodnik ništavila”?
– Skriveni glavni junak je specijalni agent KGB-a, žrtva i heroj, antisemita, snajperista i doušnik. Ali, nije on jedini „zavodnik ništavila”. A sama sintagma je kao i u prethodnim knjigama („Morali bi doći nasmejani lavovi” i „Otmenost duše”) preuzeta od Fridriha Ničea. Tog filozofa koji je inspirisao totalitarne ideologije, a doživio nervni slom na ulici u pokušaju da zagrli i tako zaštiti upregnutog magarca od primitivne surovosti gazdinog biča.
● Kako su tekle pripreme, prikupljanje građe, istraživanje sa mnogo nepoznatih činjenica i iz istorije Srbije?
– To je u stvari bilo najlakše upravo zahvaljujući pauzi u pisanju. Naime, povodom 250 godina srpskih seoba u Rusiju u Novom Sadu je 2001. održan skup naučnika iz čitave Jugoistočne i Istočne Evrope. U Rusiji su već deset godina bili otvoreni arhivi i prostor za polemiku o istoriji sukoba „crvenih i bijelih”, preispitivanje sopstvene istorije, ali i učešća Srba u njoj. Ne samo tekstovi sa tog skupa, već i stotine tekstova iz fusnota dali su mi putokaz gdje i šta da tražim u odgovoru na pitanje: Kako se dogodilo da je ne samo na Zapadu već i na Istoku „biti Srbin” postalo ne samo vrsta krivice već i vrsta kazne. Imena svih tih ljudi, istraživača, pisaca i naučnika, pobrojana su u jednom snu junakinje gdje se pojavljuju kao maloljetnička banda na čelu sa Dušanom Babcem kao dvanaestogodišnjim husarom. Dakle, u ovoj knjizi, sem dva junaka, svi događaji i toponimi su naravno provjereni, a čak su i književni i istoriografski izvori, kojima sam neizmjerno zahvalan, na neki način junaci knjige. Postoji doduše i jedna mala namjerna „greška”, ali to je bezazlena šala namijenjena književnim istoričarima ili kritičarima ako neko od njih poželi da pročita cijelu knjigu.
● Za mnoge likove, pa i kompleksan lik glavne junakinje Vere Klusov u jednom razgovoru kažete da „odslikavaju iskustvo 20. vijeka u kome postajemo svjesni da žrtve često učestvuju u zločinu, da žrtve pomažu zločincu i najgore, da žrtve kada im se ukaže prilika postaju još suroviji zločinci”. To je otvorena rana i za čitaoce sa naših prostora...
– U jednom sloju, roman je priča o miševima i ljudima. U drugom priča o incestu i izdaji. U oba slučaja junakinja je samo Vera, njeno ime opisuje njenu ličnost. I kao šef laboratorije u Državnom zavodu za uzgoj oglednih životinja i kao djevojčica i kao ljubavnica i kao doušnik iz ljubavi ona može da se „osveti” samo umiranjem. Tuđim ili svojim, svejedno. Ona nije ni Ljubav ni Nada.
A njen lažni otac je čovjek koji se u nekoliko navrata bavio Srbima. Prvo u Ukrajini, iza njemačkih linija, okupljajući dezertere u dvije jugoslovenske divizije; potom u Moskvi, gdje je zadužen za trijažu kadrova iz Jugoslavije prije i tokom krize Informbiroa. On se za te poslove profesionalno priprema u biblioteci i arhivama. Izučava istoriju Srba da bi im se lakše približio. Ispostavlja se da njih njihova istorija ne interesuje.
● Roman je kružni lavirint i po formi. Prva rečenica je „Ovde se knjiga zatvara”, – poslednja rečenica je stih u 33. poglavlju „Naricaljki sadržaja” pjesmi koja je sastavljena od prvih rečenica svakog poglavlja i vraća nas na biblijski moto romana koji prethodi i romanu i prvoj rečenici. Ima li uopšte izlaza iz zavodljivog lavirinta?
– Da, kako neprestano ponavlja jedna od junakinja, priča je „prezapetljana za otpetljavanje”. Sve priče su isprepletane. I Puškin i Karađorđe, i Krf i Odesa, i Vrangel i Arsen Karađorđević, i Crnjanski i Tekelije, i balerine i kraljevi i srpski dobrovoljci koji zbog stidljivosti ne spašavaju rusku carsku porodicu. Lavirint je kružni. I u okviru tri dimenzije iz njega nema izlaza. Zato čitalac ima luksuz i tog pogleda odozgo, iz četvrte dimenzije – vremena. Roman je pisan u ženskom licu kao samrtna ispovijest žene koja je rođena 1948, a umire na godišnjicu Černobila 1987. To što ona saznaje i govori o Srbima, i u Rusiji i u Srbiji, i o Jugoslaviji i o SSSR-u, čitalac sluša iz lagodne pozicije nekog ko vjeruje da zna kako se sve završilo. I to doživljava kao izlaz. Ali, vjerujem, brzo shvata da sadašnjost svakako nije ni izlaz ni utjeha. Izašao sam tako što sam napisao 500 stranica priče koja me je proganjala skoro 30 godina.
● Kako ocjenjujete stanje u srpskoj kulturi danas?
– Dodatno osiromašene institucije, ali i izvan njih i u njima srećem i dalje veliki broj marljivih, vrijednih, istinski posvećenih ličnosti. A to je uvijek najvažnije.
● A srpska književna scena, kako je vidite?
– Ne pratim književnu scenu u Srbiji u ovom vijeku. Što je možda i dobro, jer kažu mi da se lijenost, zavist i zloba kod onih koji o njoj sude udružuju. A tužan sam što su već godinama sjajne knjige i vrsni pisci izvan fokusa javnosti.
● Dokazali ste se kao vrhunski izdavač sa jasno profilisanom, probranom literaturom koju ste objavljivali. Vidite li sebe i u budućnosti na ovom planu?
– Ne postoji nijedan razlog. Imam naviku da završavam započete poslove. A taj posao je davno završen. I povukao sam se kada se ispostavilo da do načina na koji sam izdavao knjige i promovisao naše pisce u zemlji i svijetu nikome više nije stalo.
● Kakvi su Vam dalji planovi, prije svega književni?
– Ispostavilo se da su moje davno rasprodate knjige priča tokom 25 godina „odsustva” i prevođene i tumačene, mada o tome nisam obavještavan. Zato bi možda bilo dobro da se kao izabrane, objavljene i neobjavljene pripovijetke okupe u jednoj knjizi. Moguće pod nazivom „Prorok prošlosti”. Tako bih i taj posao završio. I ne usuđujem se da pravim dalje planove. Ali mi je u drugim oblastima kojima sam se bavio, nažalost, ostalo još nezavršenih poslova. Uzalud sam se ponadao da će ih drugi završiti. S Božjom pomoći možda se usudim i pokušam da poneki privedem kraju.
● I, za kraj, koju knjigu, odnosno knjige biste posebno preporučili?
– Spadam u one koji vjeruju u ponovno čitanje. „Zavodnik ništavila” svjedoči da su to prije svega Bulgakovljev „Majstor i Margarita”, Borhes, Danteov „Pakao”, Brjusov, Crnjanski, „Beli hotel” D.M. Tomasa, Harms i Niče. Ali, svako mora da pravi svoje izbore.
Mila Milosavljević


Iskustvo čitanja pomoglo u politici

● Imate li osjećaj da Vam je politika nešto oduzela u književnom stvaranju. Ne mislim, naravno, da je kvantitet važan za pisca, ali vrijeme jeste. A Vi ste platili višegodišnju cijenu.
– Da sam želio da pišem, pisao bih. Ali, nikada ne miješam poslove kojima se bavim. A prije će biti da mi je književnost, tačnije iskustvo čitanja, pomoglo u obavljanju državnih poslova. Brojne su anegdote o lakoći sa kojom su ljudi prihvatali da jednoglasno podrže neki od mojih predloga oko koga su se decenijama sporili. Prije svega zato što sam njihove predrasude i strahove razvijavao tumačenjem i poređenjem teksta koji predlažem.


Učesnik i svjedok ključnih događaja

● U kojoj mjeri će Vam iskustvo u politici i državnim poslovima pomoći u budućem stvaranju. Kopka li Vas neka savremena tema?
– Imao sam sreću ili nesreću da sam i učesnik i svjedok ključnih događaja u poslednjih 30 godina. Ali poštovanje koje uživam dobrim dijelom počiva i na tome što svi ozbiljni ljudi znaju da o tome i ne govorim, a kamoli da pišem.