Dnevna štampa Marketing Redakcija Kontakt
U zgradi ANB-a bili smo Milo, Duško, Peruničić i ja * Pred izbore otvaraju 200 radnih mjesta * Mesar uhapšen  zbog ubistva * Vukčević nezakonito smijenjen * U zgradi ANB-a bili smo Milo, Duško, Peruničić i ja * Ako hoće priznanje Kosova – hvala, doviđenja * Ljepota je u umjerenosti
ISSN 1800-6299
  Izdanje: 26-01-2018

Porudzbenica
Rubrike
Pogledajte

Strip Dana

Strip

Riječ Dana
Neven Gošović, funkcioner Demokratske Crne Gore :
– Motiv postupanja Filipa Vujanovića nije poštovanje zakona, već čista računica njegove partije i njenog šefa da održavanje lokalnih i predsjedničkih izbora u istom danu ne bi bilo u interesu DPS-a.

Vic Dana :)

Policajac zaustavlja auto koji je jurio brzinom većom od 150 km na sat:
– Gospođo, da li znate da ste prekoračili dozvoljenu brzinu?
Gospođa koja ima 85 godina, mirno odgovara:
– Znam sine, ... ali ja moram da stignem na odredište prije nego što zaboravim gdje sam krenula ...

Razgovaraju dvije gluve babe:
- Je li, a koji je danas dan, je l‘ četvrtak?
- Ma jok, bre, danas je četvrtak.
- A što sam ja sve mislila da je danas četvrtak?

Razgovor babe i unuka:
- Još samo da završiš fakultet, pa mogu da umrem.
- Baba, završio sam faks! -Još samo da se oženiš, pa mogu da umrem ...
- Čekaj baba, nismo se tako dogovorili!







Arhiva
Dan:
Mjesec:
God:

Razno
Uclani se

Kultura - datum: 2018-01-25 REDITELJ NENAD TODOROVIĆ O MJUZIKLU U PRODUKCIJI SRPSKE DRAME NARODNOG POZORIŠTA IZ PRIŠTINE
„Slobodan šou” je više od zvučnog imena
Todorović „Slobodan šou” je više od zvučnog imena Postoje dvije istorijske struke koje se nikada neće pomiriti jedna s drugom, a mi ćemo ih upravo na scenu staviti zajedno. Da li će to biti oksimoron ili sinergija, o tome će pričati publika
Prve nedjelje marta u Gračanici u prostoru izmještene Srpske drame Narodnog pozorišta iz Prištine zavjesu će premijerno podići komad koji već sada Srbiju diže na noge. „Lift – Slobodan šou”. Mjuzikl potpisuju reditelj Nenad Todorović, autorstvo teksta i songova Jelena Bogavac, a muziku Marko Grubić. U intervjuu za „Dan” režiser Todorović otkriva zanimljive detalje o nastanku komada vezanog za, kako kaže „proklete devedesete”, koji će pratiti čuvene šljokice i turbo folk...
● Otkud ideja o predstavi „Lift – Slobodan šou”, mjuziklu posvećenom Slobodanu Miloševiću i Miri Marković ?
– To je priča nastala tako što smo shvatili da tema – događaji na Kosovu i Metohiji devedesetih godina i komada „Lift”, na kome je radio naš autorski tim, može da se proširi i izađe iz te klaustrofobičnosti, zatvorenosti jednog solitera. Tako korak po korak, šireći sliku, analizom onoga što se dešavalo devedesetih, nije trebalo mnogo pameti da se dođe do porodice Milošević, koja je tada bila vladarski tim. U prvom periodu bio je samo on, a poslije su Sloba i Mira Marković vladali zajedno. Kada je u pitanju sama forma komada, došli smo do toga da je devedesete, ipak malo teže progutati sa informacijama vezanim za transkripte ili događaje koji su se desili, a o kojima svi maltene znamo skoro sve. Tako da bi to možda bio ozbiljan pleonazam sa dramskom umjetnošću – da govorimo o ljudima ono što svi znaju na jedan informativan način. I stigli smo do mjuzikla, odnosno muzičke forme komada koji nije samo mjuzikl, već ima i elemente operete i takozvanog recitativnog govora koji prati hor „Glee” i na taj način smo probali da umanjimo ono što treba da se proguta iz devedesetih. Ne samo da se proguta, već i svari sve ono što smo preživjeli tada.
● Ostvarili ste lijepu saradnju sa Narodnim pozorištem u Beogradu koje je dalo prostor za rad na predstavi?
– Najviše radimo na Kosovu i Metohiji, međutim, sa Narodnim pozorištem u Beogradu sarađujemo onda kada imamo veći broj saradnika koji nisu sa KiM. Tada, kao što je slučaj sa ovom predstavom, jednu fazu posla završavamo u beogradskom Narodnom pozorišu. Sa tim teatrom postoji dugoročna saradnja, koja teče poslednjih dvanaest godina.
● Kakvi su Vaši Sloba i Mira na pozorišnoj sceni?
– Mi smo ih vidjeli kao dramske junake, ali kada jedna ozbiljna stvar koja se zove umjetnost, uđe u javnost, odnosno siđe u svijet, onda dođe do pretjeranih reakcija. Kada se kaže „dramski junak” to je etički termin i usko stručni pozorišni termin, on označava onog o kome se komad događa. U svakom slučaju, taj široki koloplet ideoloških obrazaca koji pojednostavljuju istinu, nas u ovom slučaju samo zanima u smislu postdramskog teatra, odnosno postumjetnosti kao takve, a to je sukobljavanje izrazito jasnih fakata sa onim što su izrazito jasni fakti, koji su suprotni. I to se najbolje vidi upravo na primjeru transkripata u Hagu kada se bez obzira na pomamno gledanje onih godina sudilo Miloševiću. Sada, kada sve to iznova čitamo, vidimo da je na Kosovu bilo toliko lažnih svjedoka i toliko idiotskih optužbi, i toliko dokazanih zločina i sa jedne i sa druge strane, da prosto kada se izmiješaju fakat i fikcija dolazimo do postmoderne umjetnosti, a to se upravo događa. Najizrazitiji primjer za postmoderni pristup istoriji jeste upravo tumačenje Miloševića. Postoje dvije istorijske struke koje se nikada neće pomiriti jedna s drugom, a mi ćemo ih upravo na scenu staviti zajedno. Da li će to biti oksimoron ili sinergija, o tome će pričati publika.
● Nije baš sjajno nedavno prošla predstava o Zoranu Đinđiću. Bojite li se da ćete ovim Vašim mjuziklom upasti u sličnu situaciju?
– Iskreno se nadam da je naše društvo malo i sazrelo. Predstava o Đinđiđu je jedna vrsta pozorišta u kojoj ja sebe ne nalazim lično, jer mislim da jednodimenzionalnost u tumačenju u samom pozorištu ne donosi mnogo pozorištu, već donosi samo efekat javnosti. Pozorište je ozbiljna igračka, ako se sa njom pametno igrate. Ne kažem ovo „pametno igrate” u političkom, već u estetskom smislu. Mene politika zanima samo i isključivo kao pogonsko gorivo za političko pozorište, a ne za političke akte. Da smo željeli da se bavimo politikom, sigurno bismo osnovali stranku. Ono što je nama najvažnije jeste da je na kraju posljedica čitavih ovih priča, ipak samo pozorišni čin, koji je duboko intiman i odvija se između onih u sali i nas na sceni.
● Od tog solitera kojim ste krenuli, od predstave „Lift”, dokle se sada stiže na sceni?
– Sada stižemo do ovoga što se zove sublimacija, ta tri ključna razdoblja naših ličnih života. Ne zaboravite da smo mi pozorište koje radi na Kosovu i najprije se bavi svojim temama, a to su naši gledaoci, to što ih zanima. Naravno da ih zanima da vide predstavu o njima samima u tom, da tako kažem, poludjelom istorijskom ciklusu, koji nam je promijenio živote, preokrenuo nam ih naglavačke.
● Kako ste Vi lično doživjeli Miloševića?
– Kao i svi Srbi koji se ideološki, politički ili finansijski ne grebunjaju. A, doživio sam ga tako što sam ga jedno jutro ponedjeljkom, srijedom i petkom vidio kao zlotvora svog života, a utorkom i četvrkom kao heroja koji nas je spasio. Kada se na čudesan način desilo da nam je sudbina usko vezana sa samom sudbinom Miloševića, porast naših ljudskih prava se dogodio njegovim dolaskom na vlast i drastičan pad prava Indijanaca u getu se desio u onim danima kada je on bio hapšen i poslat u Hag. To govori da je Milošević čovjek kome treba da se nadamo, jer je uvijek na Kosovu istorija bila takva da je jedna vlada tlačila drugu.
● Govoreći o šouu o Slobi pominjali ste i Šekspira?
– Govoreći upravo o temi vezanoj za doba od antičkih junaka do danas, nemoguće je da se ne naslonimo na muziku, jer istoriju dramske literature upravo čini uzbudljivom sijaset velikih komada o vladarima bilo da se radi o grčkim antičkim piscima, bilo da se radi o Šekspiru, pa sve do danas.
● Kako je igrati na sceni izmještenoj iz Prištine u Gračanicu?
– Moram da napravim jednu malu digresiju. Desilo se da su mediji na Kosovu, ispratili podatak da će se igrati ova predstava izuzetno tendenciozno i skandalozno. Čak su ozbiljni albanski intelektualci tražili da predstavu zabrani kosovska vlada. To je, zaista za svaku osudu, taj vid fašizma koji govori kako i gdje se danas nalazi naše pozorište. Naše pozorište 9. jula 1999. godine je bačeno u blato geta. Istjerali su nas iz grada koji ima svoju istoriju, gdje smo gazili po asfaltu i da bi i to izbacivanje danas bilo malo. Umjesto da se digne glas protiv situacije u kojoj se naša drama nalazi danas, drama koja se nalazi u ustanovi koja je 1948. godine osnovana, a ne u doba Miloševića. Zakonom o kulturi su prvo ugasili našu dramu, i to mimo zakona koji su oni lično donijeli, da bi sada pravili nekakve zabrane naših predstava. E, pa to nije ništa drugo, i ne može da se nazove nikako drugačije nego jedan ozbiljan patološki vid društvene svijesti koji bi morao da nazovem fašističkom. Što se našeg rada tiče, od 2005. od kada sam postavljen za upravnika, uspjeli smo da to pozorište, od kutije za cipele, koju sam dobio od prethodnog direktora u jednom niškom kafiću, sa glumcima sa minimalnim dohocima, praktično sa crkavicom, minimalnicima od 4.500 din, dovedemo do toga da ispred imamo redove ljudi koji kupuju karte da nas gledaju. Gostujemo i diljem Srbije, a naše pozorište postalo je jedno od važnijih u regionu. Takvu situaciju sam uvijek nazivao nečim što se zove umjetnička igra i odnosom prema nečemu što se može nazvati antiistorijski proces, a to je da u rastakanju srpskog društva i nacije na Kosovu naše pozorište neprekidno raste.
● Vratimo se mjuziklu. Ko igra Miru, a ko Slobu?
– Lik Mire Marković tumači Ivana Kovačević iz Prištine, članica našeg ansambla, a Slobu igra Dejan Cicmilović, prvak Narodnog pozorišta u Nišu i profesor glume na našoj Akademiji u Kosovskoj Mitrovici.
● Hoćete li „Slobodan šou” stići i u Crnu Goru?
– Nadam se da će naša predstava imati umjetnički efekat barem upola od medijskog, pa ću se odazvati svakom pozivu, a posebno iz meni najdraže Crne Gore. Da mi je majka otac, prezivao bih se Vlahović. Majka mi je od Brana, iz Potoka, Rovaca. Bio bih jako srećan kada bi nas pozvali iz Crne Gore, a tu priliku ću iskoristiti da odemo i na more.
M.Njeguš


Posljedice su ostale

● Pošto u predstavi ima turbrofolka, ima li tu stihova: „Idem preko zemlje Srbije...”, „Jugoslovenka...”?
– Ne mogu sve da ispričam, jer se bojim da ljudi onda neće dolaziti. U predstavi će biti odnosa i prema tom šundu u kome smo živjeli i koji je bio duboka posljedica ratova. Posljedice su ostale do danas da se pitam u kakvom društvu živimo.... Bojim se da živimo u društvu u kom ozbiljno treba da se zapitamo u kom smjeru idemo od prokletih devedesetih.


Razočaranje za oboljele od „ideologitisa”

● Vaš pozorišni komad je od početka zaintrigirao javnost, ne samo na Kosovu, jer nosi sobom kontroverzu?
– Sigurno, ali ono što je mnogo važno jeste da ono što spolja donosi kontroverzu može iznutra da je učini estradnom. Mnogi politizovani ljudi oboljeli od „ideologitisa” će se razočarati gledajući predstavu, budući da se ona ne bavi nekakvim eksplicitnim zanimanjem za Slobu, osim kao posljedice naših života kojim smo živjeli i živimo. To je naše, ne samo duboko ustavno pravo, nego i obaveza – da postavljano pitanje o našim životima koji nas se tiču i individualno. Mi nismo ljudi koji pričaju pričice sa scene, mi se na sceni borimo sa sopstvenim demonima.

Komentari

Komentari se objavljuju bez zadrške.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj će biti izbrisan u najkraćem roku čim bude primijećen ili prijavljen, a autori spornog komentara rizikuju da budu prijavljeni nadležnim institucijama.

Prijavite neprikladan komentar našem MODERATORU.

Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem Ombudsmanu.

Najčitanije danas

INFO

Zaštitnika prava čitalaca Dan-a

OMBUDSMAN

kontakt:

ombudsman@dan.co.me

fax:

+382 20 481 505

Pogledajte POSLOVNIK

Pratite rad OMBUDSMANA

Pogledajte IZVJEŠTAJE

Karikatura DAN-a
Karikatura
Pogledaj sve karikature >>>

Najčitanije - 7 dana


 

Prognoza dana

 



 

Developed by Beli&Boris - (c) 2005 "Dan"