Iako je u posljednje vrijeme u javnosti prepoznat po izvanrednim predstavama i romanima koji su izazvali mnoštvo pozitivnih reakcija kritike i publike, Obrad Nenezić je prije svega pjesnik, liričar koji u toku svoga višedecenijskog književnog stvaralaštva ostaje dosljedno vjeran poeziji kao najsavršenijem vidu književnosti. (Ovo dosljedan u značenju da je nikada nije napustio.) I bez obzira na to što je pauza od posljednje objavljene pjesničke knjige velika, ova knjiga poezije koja obuhvata izabrane i nove pjesme, tematsko-motivski, formom i stilski raznolike, ipak ostavlja utisak cjelovitosti. „Centar mog svijeta” je zaloga Obrada Nenezića, potvrda misli da će se poezija opet plaćati zlatom. Iako je uvijek za neke, ne za sve, ona na periferiji suštine. A poezija je pjesnicima suština života, postojanja, traganja, prosjačenja, ludovanja. Otuda i naslov knjige.
Ljubavna poezija nudi antologijske stihove i u šarenolikosti tema kojima se bave novije pjesme ne gubi svoju čar, jer Nenezić nije od onih pjesnika koji lakim stilskim sredstvima udaraju na emociju. Odnos Njega i Nje je prožet životom, Njega zarobljenog u njenom kavezu, i Nje koja smrkava i sviće, koja živi dovijek, u meni, u tebi, u njemu. Žena je sveta, vječna, ona nije potreba nego stanje duha. Zato dva motiva, motivi žene i života, onog na ulici i kafani, knjižari ili biblioteci, ali i onog koji otkriva lične, duboko proživljene intime, prožimaju i ranije i novije pjesme. A jezik je ono što u stilskom i estetskom smislu funkcioniše kao kohezivna nit. Jezik Nenezićeve poezije je intrigantan i provokativan. Česte su psovke, provokacije, stil je razgovorni i neupadljivo naginje ka književno-umjetničkom, što ovoj poeziji nije mana. Takav jezik na momente izaziva i jedan viši humor koji je efektan i smislen.
Svijet poezije Obrada Nenezića počiva na angažovanosti, tihoj i nenametljivoj, i tu angažovanost, da bi se razumjela, treba pažljivo analizirati i adekvatno percipirati. Nije angažovanost ovog tipa ni na koji način bliska onoj koja je propagirala određenu ideološku matricu. Opet, kod Nenezića ne pronalazimo ni onaj uskoedukativni odnos prema čitaocu. On nas ne podučava. Angažovanost u modernoj poeziji podrazumijeva sasvim drugačiji pristup čitaocu. Nenezić se, stoga, kroz poeziju, kao uostalom i u cjelokupnom opusu bavi jedinkom. Sa izuzetkom ljubavne poezije, to je najčešće izgubljena spodoba koja luta u vjekovima koji su prošli i onima koji dolaze, čiji su moralni i estetski kriterijumi problematični, i koja zaboravlja pritom, da sadašnjost neumitno teče, da su joj dani odbrojani, i da je duhovno i moralno, ono čime se treba okititi.
Sve pjesme u knjizi ulaze u jedinstven doživljaj pjesnika, lirskog subjekta koji svoje Ja iskazuje kroz različite forme, ali čiji su stavovi i temeljni principi, uprkos svim uticajima, ostali nepromijenjeni. A to u ovom slučaju ne odaje sliku o zabluljelosti, nego, naprotiv, o potrebi da već izgrađeno i samosvojno Ja postane i ostane mjera vrijednosti samog pjesnika, da njegov glas ostvari osnovnu zamisao, a to je da potakne na razmišljanje one koji čitaju, da prenese iskustva, ali nepretenciozno, ne nametanjem nego ličnim proživljenim emotivnim vriskom, ponekad i vriskom uprazno, vriskom koji odjekuje šireći se u koncentričnim krugovima i zahvatajući sve sfere društva i života pojedinca. Ova je poezija vrisak koji treba da trgne, probudi i učini da elementarne vrijednosti postanu primarne, da dobiju bitno mjesto na strmoj ljestvici produhovljenja.
)){kind=small}
