Jedan od najpopularnijih svjetskih pisaca kriminalističkih romana, koji slovi i za jednog od najčitanijih, Ju Nesbe, boravio je nedavno u Beogradu, gdje je predstavio najnoviji roman „Magbet”. Romani ovog pisca, „Oklopno srce”, „Solomonovo slovo”, „Policija”, „Sin” i „Žeđ”, posljednji roman iz serijala o Hariju Huleu, koji su se i na srpskom jeziku pojavili u izdanju „Lagune”, bestseleri su Sandej tajmsa. Knjige slavnog norveškog pisca prevedene su na 50 jezika i prodate u više od 33 miliona primjeraka u svijetu. Ju Nesbe pod pseudonimom piše i knjige za djecu o doktoru Proktoru. U rodnoj Norveškoj, Nesbe uživa status velike zvijezde i kao književnik i kao muzičar. Sa svojim muzičkim bendom nastupa gotovo svakodnevno. Nesbeova velika ljubav bio je i ostao fudbal. U ranoj mladosti bio je posvećen ovom sportu, a povreda ga je osujetila na putu ostvarenja fudbalskog sna. Jedno vrijeme naš sagovornik je radio i kao broker na berzi.
Po mnogo čemu različit od svojih kolega, Nesbe se umnogome razlikuje i od svojih kolega pisaca krimića. Naime, nikada ne „pokazuje prstom” na ubicu kao jedinog krivca, već ide na „širi plan”, optužujući upravo državu, uređenje, društvo, politiku i političare, jer smatra da je „nemoguće pisati a ne komentarisati politiku”.
● Osvjedočili ste se kao pisac koji piše za sve generacije čitalaca. Da li je teže pisati za djecu ili za odrasle?
– Što se tiče književnog stvaranja za djecu i za odrasle, procedura je ista. Kao i kad pišem tekst za pjesmu od tri i po minuta. Treba imati povjerenja u čitaoca. Ja samo mogu da pokažem, da skrenem pažnju, da uperim prst u nešto, ali, riječi nisu svemoćne. Ostalo zavisi od inteligencije čitaoca i to je nešto u šta se moramo uzdati. Deset posto je ono što ponudi autor a devedeset posto je ono što nadgradi čitalac.
● Na kojim knjigama ste se gradili kao pisac krimi romana, ko su Vam bili uzori?
– Volim da čitam Džima Tompsona i Rejmonda Čenlera, ali, to mi, ipak, nije omiljena literatura. Džek Keruak, Henri Miler, Čarls Bukovski su imali bitan uticaj na moje odrastanje, i mogu da kažem da su to za mene veoma važni pisci.
● Da li ste već napisali ili ste još na tragu svoje najbolje knjige?
– Sve i da jesam ja na to ne bih odgovorio sebi jer onda ne bih imao razlog da ustajem ujutru, ali, zapravo, moj odgovor bi mogao da glasi da ja nisam još uvijek napisao svoj najbolji roman. Možda lažem sebe a možda i ne.
● Publika je bila u prilici da vidi film,,Sneško” snimljen prema Vašem romanu. Kakvi su Vaši utisci o ovom filmu? Kako je izgledala Vaša saradnja sa rediteljem?
– Nisam pogledao taj film. Nisam bio u Oslu kada je bila premijera filma, mada sam prethodno razgovarao sa režiserom i on mi je i sam rekao da ne želi da prati knjigu, što sam ispoštovao, budući da znam da je on odličan režiser i da pravi vrhunske filmove. Pomislio sam da je knjiga već tu i da sam je napisao kako sam je napisao, a film ne mora da u potpunosti slijedi knjigu. Film inače nije ispao onako kako je reditelj želio i žao mi je zbog toga, a ja ne želim da ga pogledam, kako ne bih morao da ga komentarišem.
● Šta planirate kada je u pitanju ekranizacija Vaših romana?
– Zašto da ne, neka budu ekranizovani ako moja knjiga može biti korisna inspiracija za film. Inače, većina filmova nije dobra. Ljudi pokušavaju da urade nešto dobro i to ne uspije uvijek. Ali, ako poslije deset loših filmova jedanaesti bude remek-djelo, to bi mi bilo draže nego da imamo jedanaest OK filmova.
● Hari Hule ima serijal od prvobitno zamišljenih deset romana a jedanaesti je napisan na zahtjev čitalaca. Da li ćemo čitati još neki roman o ovom Vašem junaku?
– Pojavilo se u novinama da je postojao neki plan da to bude deset knjiga, ali ja to nikad nisam rekao. Neki su mislili da je deveta knjiga trebalo da bude poslednja, to je roman „Utvara”. Međutim, deveta i deseta knjiga, „Utvara” i „Policija” su zamišljene kao jedna zajednička priča koja je podijeljena napetom scenom koja ih dijeli. Ideja je bila da se zovu „Utvara 1” i „Utvara 2”. Sada radim na novoj knjizi..
● Vaše krimi priče daju sliku Osla koja je nepoznata javnosti, čak u suprotnosti sa slikom koju većina ljudi ima. Koja je slika zapravo bliža istini?
– Da, slike se razlikuju. Oslo je veliki, lijep i miran grad, međutim, on takođe ima svojih mračnih strana. Ja ne pišem romane iz potrebe da komentarišem društvo, već to jeste tradicija u skandinavskom krimi –žanru, ali, grad kao takav je politički i društvo je pozadina svega, tako da je nemoguće pisati bez te društvene pozadine. Oslo u mojim knjigama nije onaj grad koji se vidi u stvarnom životu, ali, to je mjesto u kojem ja živim, koji poznajem. Komentarišu da u mojim knjigama ima više ubistava nego što je u Oslu bilo tokom pedeset godina, ali to nije realan prikaz.
● Jedan ste od autora knjige ,,Glasovi sa Balkana”, koja predstavlja zbir intervjua sa običnim ljudima koji potiču sa prostora bivše Jugoslavije. Da biste obavili razgovore obišli ste sve bivše jugoslovenske republike osim Srbije. Kako je izgledalo to Vaše putovanje?
– Zajedno sa još jednim svojim kolegom napisao sam ovu knjigu. Obišli smo Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju. Razgovarali smo sa ljudima koji su napustili ove prostore bježeći od rata.Tako je nastala knjiga „Glasovi sa Balkana”. Inače, materijal iz ove knjige pomogao mi je u istraživanjima za moj roman o Hariju Huleu „Spasitelj”.
● Kakve utiske ćete ponijeti iz Srbije, iz Beograda?
– Veoma mi se dopada Beograd. Ovo je drugi put da boravim u njemu. Prvi put je to bilo prije mnogo godina, bio sam još srednjoškolac i putovao sam sa svojim prijateljima u Grčku, ali, usred noći u Sloveniji smo riješili da promijenimo voz i da nekoliko dana provedemo na Jadranskoj obali. Nekoliko dana smo boravili u Beogradu. Za vrijeme mog boravka na ovim prostorima upoznao sam i neke od najzanimljivijih ljudi u svom životu. Bilo je to jedno divno vrijeme na koje me je podsjetila i zgrada željezničke stanice. Kada sam je ugledao u meni se probudilo sjećanje na te dane.Mila Milosavljević