Novi komad večernje scene podgoričkog Gradskog pozorišta „Pepeljugino maslo” koji je režirala Alisa Stojanović, po tekstu hrvatsko-britanske dramaturškinje i kolumnistkinje Tene Štivičić, dramski je uobličila njena koleginica Milica Piletić, iz Beograda, čiji rad podgorička publika odlično poznaje. Ova autorka se može pohvaliti ne samo nekim od najznačajnijih priznanja za svoj rad, kao što je ona koja nosi Mihizovo ime, već i činjenicom da se njeni komadi izvode i svuda su dobro primljeni.
●Kako je došlo do ponovne saradnje sa Alisom Stojanović i Gradskim pozorištem?
– Alisa mi je poslala dvije knjige Teninih kolumni sa zadatkom da ih zamislim na sceni. Ona je već imala obrise buduće predstave jer je vrlo precizna i zna i šta hoće i šta neće. Shvatila sam to i kroz proces rada u Ateljeu 212, 2009. godine kada je režirala „Dokle?!” za koji sam dobila Mihizovu nagradu. Poslije toga bila sam dramaturg na predstavi „Više od terapije” i to je bio izuzetno lijep proces za cijelu ekipu na čelu s njom. Ona dolazi spremna na probe pa s pravom mnogo očekuje i od glumaca. Vjerovatno zato i glumci rado sarađuju s njom. Znam da voli da radi sa glumcima Gradskog pozorišta.
●Koliko je to bilo zanimljivo, zahtjevno, ili možda nešto treće, napraviti tekst za scenu po kolumnama, jer i Vi ste dramaturškinja, ali i kolumnistkinja?
– Tena Štivičić je vješta dramatičarka i svoje kolumne učinila je posebno uzbudljivim i dramskim, što je još jedan impuls za njihovo javno izvođenje. Svaka ponaosob ima i svoju dramatičnost - elemente potrebne pozorištu: intrigu, zaplet, rasplet, dijaloge, uzbuđujuće momente, klimakse i katastrofe. Ovdje ipak nije riječ o klasičnoj dramatizaciji, već o jednoj vrsti ukrajanja. Veoma je važno bilo napraviti pravu selekciju kolumni, jer Tena se bavi različitim temama. Ono što bi bio zajednički imenitelj jeste prvo lice jednine, ženski rod. Ona govori u svoje ime i o onome što je se istinski tiče. Mijenja se samo uloga iz koje posmatra svijet: kćerka, vjerenica, supruga, trudnica, majka, spisateljica, intelektualka...
●Koliko su se negdje poklopila Vaša i njena iskustva kao generacije, iako ste odrastale na različitim polovima nekad zajedničke zemlje? Koliko se sada možete prepoznati u njenim kolumnama s obzirom da Vi živite u Beogradu, a ona u Londonu?
– Veoma, bez obzira što nismo baš ista generacija o istim temama slično razmišljamo. Manje-više danas ista pitanja muče i ženu u Londonu, Beogradu, Podgorici... Tena Štivičić je, bilo da piše o ravnopravnosti polova, slobodi, braku, abortusu, depilaciji međunožja, pedofiliji ili ekologiji, autentična i direktna, ali i duhovita. Kritikuje političare, crkvu, raskrinkava predrasude, ne štedi ni svoje najbliže okruženje i samokritična je. Kao uostalom i sve nas, i nju zanima kuda ide ovaj svijet i jesmo li već na korak od njegovog kraja. Danas kad se novinarstvo svelo u mnogom na prepisivanje, čini mi se da su baš kolumne, kao poseban žanr dragocjene. Kolumnisti su na određen način na braniku profesije zvane novinarstvo jer iza napisanog stoje imenom i prezimenom i ozbiljno se bave temom ili fenomenom o kome pišu. Postavljati pitanja, otvarati mnoge teme danas znači napuštanje zone komfora u kojoj se ili prepisuje ili spinuje. Novinarima koji otvore pravu temu više ne stižu prijeteće poruke. Danas se odmah puca. Nekad u nogu, nekad u glavu.
●Koliko je bitan ženski ugao gledanja na stvari oko nas, i da li je zaista izrazito drugačija vizura žene u odnosu na mušku? Zašto sada, u drugoj deceniji 21. vijeka, više nego ikada žene moraju ponovo osvajati svoja prava?
– Malo je i jedan cio vijek da se promijeni nešto što je vjekovima ženu stavljalo i, i dalje je stavlja u podređen položaj – u kuću za lutke. Protiv predrasuda se mora boriti na mnogo frontova, a izmjene zakona su od ključne važnosti i ta priča neće biti završena ni kad se napišu novi zakoni jer se oni moraju i primjenjivati. To je jednostavno proces i neprestana borba koja se odvija na ovaj ili onaj način svuda u svijetu. Recimo, danas je pravo na abortus sporno, ili se dovodi u pitanje, u mnogim zemljama Evrope kojoj težimo. Irska je tek prije nekoliko dana na referendumu pokazala treći prst katoličkoj crkvi. Poražavajuće je da je u 21. vijeku ženama koje imaju po dva mobilna u torbi: privatni i poslovni, zabranjen abortus. Tek o novim mjerama vlade Srbije glede populacione politike, mislim sve najgore jer ponižavaju ženu u svakom smislu. A kad se već sjećamo te užasne Jugoslavije koja ništa nije valjala pa se zato urušila kao kula od karata, sjetimo se da je još 1952. godine legalizovan abortus, a da je 1974. godine ta Jugoslavija bila jedna od tri zemlje na svijetu koja je ovo pravo ženama potvrdila i garantovala Ustavom. Ili: Zašto danas majke imaju najbolji položaj u Norveškoj? Pa zato što su njihovi intelektualci još prije sto pedeset godina otvarali ova pitanja koja i danas muče žene Poljske, Srbije, Crne Gore, Irske, Španije, Malte, da ne izlazim iz Evrope... Moj omiljeni dramski pisac nije slučajno norveški dramatičar Henrik Ibzen. Njegova Nora, žena od krvi i mesa, zalupi vrata svog doma i kaže svom mužu: Ja nisam tvoja lutka, Torvalde! I ode. Ostavi i djecu. Bila je to 1879. godina. Koga ne mrzi može istražiti šta se tada igralo na pozorišnim scenama na Balkanu. Od srpskih pisaca tog vremena čini mi da niko nije posmatrao ženu i saosjećao s njom onako kao Bora Stanković.
● Koliko podliježemo i licemjerstvu društva, istinskom nedostatku empatije? Koliko smo spremni da se odreknemo komfora i uđemo otvoreno u zonu angažovnosti?
– Komfor nam se nameće kao imperativ. Sa svih strana nas bombarduju porukama: Sada još lakše, sada još brže i stalno nam se nude neke prečice, samo treba da pritisnemo dugme ili aktiviramo opciju. Najbolje je da ne mislimo ni o čemu. Jasno je da nema napretka bez stalnog unapređivanja, ali pitanje je u čemu napredujemo kao ljudi. Nemam potrebu da pripadam ni jednoj grupi, niti političkoj partiji niti u tome prepoznajem način da se angažujem kako bih mijenjala ovaj svijet. Vjerujem da je pisanje ozbiljan angažman. I tu je svako ko piše sam. Ne postoji vrijeme u kome je bilo lako biti sam i nezavisan. Ta pozicija se teško osvaja i košta. Šta više, danas je luksuz odbiti komfor koji ti se nudi i biti slobodan.
● Koliko će u „Pepeljuginom maslu” biti Milice Piletić, njenih iskustava, okruženja? Da li je ovaj komad za Vas po nečemu možda drugačiji u odnosu na one koje ste dosad radili?
– Biće tu svih žena koje su radile na ovoj predstavi iniciranoj jednim isključivo ženskim, vrlo slojevitim pogledom na svijet. Vjerujem da su se u ovom projektu prepoznale i glumice Dubravka Drakić, Maja Šarenac, Ivana Mrvaljević i Ivona Čović Jaćimović kao i da su dale jedan dio sebe u ovom procesu. njih četiri i lično, i privatno, svojom osobenošću, iskustvom, ali i društvenim angažmanom daju jedan važan kvalitet ovom projektu. njih četiri su i majke, dakle ostvarene i u toj ulozi koju društvo očekuje od žene. Imaju petoro djece, dva dječaka i tri ŽELjENE djevojčice i veoma su uspješne u svojoj profesiji. Njih četiri, kao četiri strane svijeta, kao četiri ekstremiteta i kao četiri elementa, čine jednu jedinstvenu cjelinu ili jednu ženu, koja ne pristaje na ovaj svijet ovakav kakav jeste i koja vidi njegovo naličje. Pitanja koje će otvoriti „Pepeljugino maslo” tiču se žena svih generacija u Crnoj Gori danas.
●Da li je onda Dejan Đonović kao jedini muškarac u glumačkoj podjeli, zapravo onaj peti element?
– Ne, nije, ali je kao glumac svakako veoma važan element ove predstave. Bez brige, istorija drame i književnosti nikada nije imala deficit muških junaka i heroja, naprotiv. Da čujemo sada glas žena.Ž.JANjUŠEVIĆ

Pobjedonosni hod Toma Sojera

● Mnogi vaši komadi, dramatizacije, ali i filmski i tv scenariji realizovani su u Crnoj Gori. Sada potpisujete dramatizaciju „Pepeljuginog masla” nove predstave Gradskog pozorišta koja je nastala po kolumnama Vaše koleginice, hrvatske dramaturškinje Tene Štivičić.
– Za Crnu Goru, u kojoj sam živjela i radila deset godina vezuju me prije svega prijateljstva. I danas, skoro deset godina od kako sam se vratila u Beograd, često radim sa kolegama na različitim projektima. Sa Gradskim pozorištem imala sam vjerovatno najdivniju saradnju i zahvalna sam za svaku priliku koju sam dobila da radim. Nikada neću zaboraviti trenutak kad su me pozvali da napišem dramu po legendi o „Vladimiru i Kosari”. Morala sam da se uštinem. Nedugo zatim, reditelj Nikola Vukčević pozvao me da po motivima Tvenovog Toma Sojera, napišem tekst, što sam plašeći se odbijala. Zahvaljujući njegovoj upornosti napisala sam komad, a poslije Podgorice, izvodio se i izvodi se sa velikim uspehom i u Celju u Sloveniji, i u Buhi u Beogradu, i u Banja Luci. Upoznala sam sve tri scene ove kuće bez svog krova, njene glumce i vjerovatno sam baš tu otkrila ljubav prema pozorištu za mlade sa kojima neprestano radim i danas na ovaj ili onaj način. Pomenuću i autorsku adaptaciju teksta Đorđa Milosavljevića „Instant seksualno vaspitanje”, dramaturgiju na lutkarskoj predstavi „Čarobni kamen” i na predstavi „Više od terapije” Kristofera Duranga, što nije bio prvi put da sarađujem sa Alisom Stojanović.

Ili pišeš ili ne pišeš

● Čini mi se da isti postupak građenja dramskog teksta koristite kada su u pitanju komadi za djecu i mlade, kao i kada radite za odrasle – ili sam u krivu? Za koga je zahtjevnije pisati?
– Jednako je zahtjevno. Ili pišeš ili ne pišeš.