Novi roman „Refren” Andrije Jonića privlači pažnju brojnih čitalaca. O „priči za putnike u potrazi za skrivenim odgovorima” pohvalno su se izrazili psihoterapeut Nikola Krstić i filozofesa Gordana Nikić, psihijatar Tatjana Vlašković Jovićević.
Nikola Krstić je ukazao na dio u romanu kada se junak NN nalazi pred djecom koja igraju neku igru i pita ih „ko je od vas najbolji?”. Djeca bivaju zbunjena pitanjem, NN im objašnjava da u svakoj igri postoji pobjednik, najbolji, i dobija odgovor „ali mi smo prijatelji”.
– I u tome je vrijednost Andrijinog romana. Mislim da treba da probamo da idemo izvan paradigme ’vrijedno’, ’nevrijedno’, ’bolje’, koja nas uči da zgrćemo, da gomilamo, da bude više… koja se bavi kvantitetom, a ne kvalitetom. Ono što je mene najviše privuklo ovom romanu jeste ta jedna divna atmosfera i intimnost. I to je mene kupilo. Ja sam pročitao ’Refren’ u jednom dahu – kazao je Krstić.
U „Refrenu”, osim kritike društva, možemo primijetiti i jednu na prvi pogled izdvojenu priču o ljubavi, praćenu poglavljem „Jedan trenutak tebe”. Knjiga pokreće pitanja za kojim tragamo svi. Jedno od njih je i da li postoji prava ljubav.
Za Gordanu Nikić je bilo veoma zanimljivo što roman smjelo govori o ljubavi.
– Kao neko ko se bavi psihologijom ljubavi dugo, gotovo da nema teme o kojoj nisam pričala. O ljubavi sve naučimo od svojih roditelja, onako kako oni nas podižu tako mi podižemo našu djecu, tako učimo da poštujemo sebe, tako učimo da brinemo. Ako sve faze prođemo kako treba, ulazimo u proces sigurnosti, i proces rađanja i roditeljstva. Sve ovo je vrlo jednostavno. U svojoj knjizi Andrija ne govori o ovoj vrsti ljubavi. On govori o onoj ljubavi koja nas ispunjava, to je ona ljubav kada prevazilazimo sebe, kada se otvarajući se prema drugom ljudskom biću ogoljujemo pred sobom. To je ona ljubav, onaj trenutak kada osjetimo da više nismo sami, da je tu neko za nas i da vidi nas. Njegov jezik je jednostavan i osim toga što piše uzbudljivo, piše i lako i nevino, čisto, bez mnogo riječi kaže suštinu – kazala je ona.
Ružne slike dopiru do nas iz spoljašnjeg svijeta, ratovi, nerazumijevanje, mržnja. „Refren” nas tjera da razmislimo i da se pitamo kuda ide ovaj svijet? Da li smo se izgubili u besmislu sopstvenih postupaka?
Tatjana Vlašković Jakovljević je istakla da u današnje vrijeme ljudi gube dušu, „imaju sve spolja, ali iznutra nemaju ništa. Treba prihvatiti odgovornost za svoje postupke, biti svjestan da smo mi uzrok problema za nedaće u našim životima, ali da smo mi i rješenje. Važnije je imati smisao života, neki svoj cilj, nego biti uvijek srećan”.
– Ljubav u romanu je prikazana onako kako ja gledam cio život. Ne možemo kazati ’prava ljubav’ jer je to konačno, dato, a život sam po sebi nije konačan, sve se mijenja svakog trenutka. Kazati ’prava ljubav’ prirodno nije ispravno. S druge strane postoji ljubav koju ćemo mi da učinimo pravom ako uložimo u nju dovoljno sebe, u tom trenutku to je prava ljubav za nas – kazao je autor knjige. Andrija Jonić je opisao i neobičan put nastanka ove knjige.
– Ogroman dio knjige je san koji sam ja ispisao, taj san je trajao četiri godine iz dijela u dio i svaki san sam ja odmah zapisivao i na kraju sam shvatio da je to dio priče. Bio sam potpuno zbunjen jer prije ’Refrena’ nikad ništa nisam napisao – pojasnio je on.
A.Ć.
)){kind=small}
