Glavna književna zvijezda 7. Beogradskog festivala evropske književnosti, koji se u Beogradu održavao od 26-29.juna bio je veliki španski i svjetski pisac Havijer Serkas, autor slavnih knjiga „Salaminski vojnici”, „Anatomija jedne pobune” i „Hohštapler”, koje su doživjele više svjetskih izdanja. Serkas je jedan od najznačajnijih i najprevođenijih savremenih španskih pisaca. Upravo tokom njegovog boravka u Beogradu, stigla mu je vijest da je dobio veliku italijansku nagradu za esej „De Sanktis”. Bila je ovo prilika da se u „Arhipelagu”, gdje je promovisan njegov najnoviji roman „Hohštapler”, susretnemo i porazgovaramo sa piscem, koji, kako sam kaže u svojim romanima „piše o prošlosti koja nije prošla”.
„Hohštapler” je roman o stvarnom junaku koji je decenijama bio moralna vertikala španskog društva, predstavljajući se kao hrabar čovjek i neustrašivi borac za demokratiju, žrtva frankizma i nacističkih logora, da bi se onda pokazalo da je riječ o čovjeku koji je izmislio čitavu svoju biografiju. U godinama poslije Frankove smrti Enrik Marko, junak romana „Hohštapler”, pojavljuje se kao pripovjedač svog moralno ispravnog života ispunjenog hrabrim djelima, što ga čini prepoznatljivom javnom figurom i povlašćenim svjedokom minulih vremena, ali i važnim akterom španskog društva u godinama tranzicije. Tek tri decenije kasnije Enrik Marko je raskrinkan kao lažov i prevarant koji je izmislio ključne detalje svoje biografije poput progona u doba frankizma ili godina provedenih u nacističkim logorima u Njemačkoj u Drugom svjetskom ratu. Enrik Marko živi život u više verzija, uvijek uspijevajući da aktuelnu verziju učini pogodnim i poželjnim dijelom tekućeg političkog, ideološkog ili društvenog trenda u španskom društvu. Da li je Enrik Marko genijalni lažov i beskrupulozni manipulator, kakva je veza između Enrika Marka i Don Kihota, kako je moguće prevariti sve ljude i cijelo društvo u vrijeme kada verujemo da su nam sve informacije dostupne i provjerljive, kako nastaju lažne vijesti i lažne biografije i da li je društvo željelo da bude obmanuto, a Enrik Marko svojim neprestanim izmišljanjem vlastite biografije nepogrešivo odgovarao na teme, očekivanja i fascinacije španskog društva, Serkas u ovoj svojoj knjizi nastoji da da odgovore.
– Ja nisam pisac istorijskih romana. Uvijek se strašno iznerviram kada neki kritičar ili novinar kažu da ja pišem istorijske romane. Istorijskih sadržaja, istina, ima u mojima romanima, ali nije ključ u tome, niti ja koristim sadržaje da bih obnovio jedno istorijsko vrijeme. Ja ne pišem o prošlosti, ja pišem o prošlosti koja nije prošla. Duboko vjerujem da naša savremenost i naša stvarnost nisu samo ono što vidimo svaki dan pred svojim očima, već da u toj savremenosti i u toj stvarnosti postoje elementi istorijskog iskustva, te prošlosti koja nije prošla već učestvuje u našim životima. Tek ako prepoznamo te sadržaje prošlosti koji su i dalje prisutni mi možemo da učnimo našu stvarnost cjelovitom i razumljivom – kaže Havijer Serkas.
●Kažete da u Vašem romanu postoje tri važna pitanja. Koja su to pitanja?
– Jedno je pitanje kako se neko usuđuje da izmišlja o tako strašnim događajima kao što su frankistička diktatura ili nacistički logori. Drugo je pitanje zašto su ljudi povjerovali hohštapleru, zašto nisu provjerili njegovu priču. I treće je pitanje: zašto je to toliko pogodilo mene da sam o tom događaju morao da napišem roman? To je bio veliki svjetski skandal. U svim zemljama na svijetu objavljena je vijest sa naslovom: „Predsjednik Udruženja logoraša nacističkih logora nikada nije bio u nacističkim logorima”. Odmah ću odgovoriti na pitanje zašto je to mene toliko zainteresovalo. Želio sam da to razumijem. Da bih razumio, moram sam da napišem roman. Ali, razumjeti ne znači opravdati.
● Vaš roman tretira jednu univerzalnu temu.
– „Hohštapler” nije samo roman o Španiji, niti samo o jednom hohštapleru. Danas ima mnogo hohštaplera i nalaze se svuda oko nas. Istina, Enrik Marko jeste Maradona ili Mesi hohštapleraja. Ali, obratite pažnju: hohštapleri u naše vrijeme imaju veliki uspjeh.
● Kako biste predstavili Vašeg glavnog junaka?
– On je početkom šezdesetih postao veoma poznata ličnost. Gostovao je u svim radijskim i TV emisijama, susretao se sa studentima na fakultetima, govoreći o iskustvu logoraša, o ratu, protiv frankizma. Može se reći da je on bio rok zvijezda istorijskog sjećanja. Bilo je nezamislivo popularno do te mjere da je upravo on izabran da govori u španskom Parlamentu povodom obilježavanja sjećanja na sve logoraše. Govorio je u ime svih logoraša i svih žrtava. Kao i mene, njegove riječi su duboko pogodile sve ostale ljude. Nezaboravni su prizori slika na kojima se vide političari kako plaču. Imao je taj manir da svojim riječima pobuđuje veoma snažne emocije kod ljudi. Zahvaljujući jednom uglednom istoričaru koji je takođe junak mog romana Enrik Marko je bio primoran da prizna da nikada nije ni bio logoraš. Bio je to skandal svjetskih razmjera. Predsjednik jednog važnog udruženja logoraša raskrinkan je kao vrhunski prevarant.
Mila Milosavljević


Slovo o piscu

Havijer Serkas (Ibahernada, 1962), romansijer, pripovjedač, esejist, univerzitetski profesor književnosti. Serkas je jedan od najznačajnijih i najprevođenijih savremenih španskih pisaca. Na Univerzitetu u Đeroni predaje špansku književnost. Stalni je saradnik katalonskog izdanja El Paisa.
Napisao knjigu priča „Istinite priče” (2000), romane: „Motiv” (1987), „Kitov trbuh” (1997), „Salaminski vojnici” (2001), „Brzina svjetlosti” (2005), „Anatomija jedne pobune” (2009), „Zakoni granice” (2012), „Varalica” (2014) i „Kralj sjenki” (2017).
Havijer Serkas stekao je svjetsku slavu romanom „Salaminski vojnici”, za koji je dobio Nagradu Udruženja katalonskih izdavača, Nagradu grada Barselone, Nagradu žirija pisaca „Salambo”, Nagradu kritike Čilea, Nagradu Ekstremadura, Nagradu Grinzan-Kavur, kao i Nagradu Independenta za najbolju stranu knjigu proze u Velikoj Britaniji.
Roman „Salaminski vojnici”, jedna od najnagrađivanijih knjiga savremene španske književnosti, prodat je u preko pola miliona primjeraka u Španiji i preveden je na petnaest jezika. Prema ovom Serkasovom romanu David Trueba je snimio istoimeni film (2003).