Izuzetan nastup u okviru Književnog programa 32. Grada teatra imao je ovog ljeta i Đorđo Sladoje, koji je na Trgu pjesnika priredio još jedan „praznik knjige”. Ugledni novosadski pjesnik, laureat brojnih visokih nagrada („Zmajeve”, „Dučićeve”, „Šantićeve”, „Branko Ćopić”, „Laza Kostić”, „Risto Ratković”, „Skender Kulenović”, „Duško Trifunović”, „Kruna despota Stefana Lazarevića”, „Kočićevo pero”…), čije su pjesničke knjige prevođene na više stranih jezika, stigao je pred budvansku publiku novom zbirkom poezije „Pevač u magli” (izdavač „Pravoslavna reč” iz Novog Sada).
Ovu zbirku, kako je istakla Svetlana Kalezić Radonjić, kritičarka i pjesnikinja koja je bila moderator razgovora sa Sladojem, čini pet ciklusa sa dvanaest do četrnaest pjesama, čiji su naslovi „Godina i njena deca”, „Zadnja pošta”, „Sramni vilajet”, „Večita patnja” i „Pevač u magli”, po kojem je i knjiga dobila naslov.
Ona je sa poznatim pjesnikom otvorila brojna pitanja – od toga da je njegova poezija na tragu hajdegerovske teze o jeziku kao o kući bića i da je karakteriše izuzetno jezičko bogatstvo (vješta kombinacija riječi i izraza iz sasvim različitih konteksta, arhaičnih i modernih, korišćenje, čak i u istoj pjesmi, ekavice i ijekavice…), preko specifičnog duhovnog kontinuiteta njegovih stihova. U njima, kako je izjavila, Sladoje često suprotstavlja drevna, mitska vremena u kojima je postojala nekakva vrijednosna hijerarhija, u odnosu na savremeno doba kada se čovjek otuđio od svega i svakoga, pa su u njegovim stihovima živi i mrtvi u stalnom dosluhu, i to u jednom montenjevskom maniru, „jer filozofirati znači navikavati se na smrt”.
– Uvijek sam mislio i istrajavam u tom mišljenju, da autor nije ni dužan, i nije ni pozvan da tumači svoje djelo. A kad to radi, ne možete mu vjerovati doslovno, do kraja. Dakle, priča o uticajima drugih pisaca na jednog autora stara je koliko i književnost. Na mene niko nije direktno uticao na taj način da bi se to vidjelo iz prve ruke, ali ono što jeste to je čitalačko iskustvo. Rilke kaže da treba mnogo godina, mnogo iskustva, vidjeti svijeta, upoznati gradove i ljude da bi se napisao jedan jedini stih. S druge strane, imate one pjesnike koji su do tridesete godine završili sa životom i sa djelom. Vjerujem da kao impuls u svakom piscu postoji sve ono što je pročitao i doživio – rekao je Sladoje, koji je svoje književno veče započeo najprije čitanjem stihova iz nove zbirke.
Ističući da piše jezikom koji mu je Bog dao, i da govori i ekavski i ijekavski, Sladoje je rekao da to nosi od djetinjstva, iz zavičaja.
– Ako pomiješam u jednoj pjesmi ekavski i ijekavski, kada smatram da je to potrebno, mada kao autor ne moram da obrazlažem zašto, imam razloge za to. Postoji jedno tumačenje na koje mi je svojevremno skrenuo pažnju pokojni Nikola Koljević u jednom zanimljivom razgovoru, da se nekada, a to se dešavalo i kod mene u zavičaju, ekavski jezik smatrao gospodskim, odnosno službenim. Naredbe u vojsci su, recimo, bile na ekavskom, a ekavskim se govorilo i u gradovima – rekao je Sladoje.
Ako se pođe od jedne jedine istine u koju on vjeruje, kako je istakao, a to je da je Bog tvorac svega, bez obzira dokle je to danas dovedeno i što bi na to pitanje trebalo da odgovore teolozi, Bog je prisutan i u njegovoj poeziji.
– U našoj kolektivnoj svijesti, svi ti slojevi civilizacijski su prisutni i postoje, ako hoćemo to da priznamo. Ali, ne može se svaki dan, u svakom trenutku, biti veći hrišćanin od patrijarha. Ponekad sam na potpuno suprotnoj strani, jer čovjek pada u očaj, tugu, gordost… Sve su to grijehovi, ali koji se, valjda, mogu iskupiti. Jedan od načina da se oni iskupe je sastavljanje stihova – kaže Sladoje.
Svetlana Radonjić je istakla da je fascinirana od čega Đorđo Sladoje uspijeva da napravi pjesmu, odnosno, šta sve može da mu posluži kao povod za njen nastanak, a pogotovu načinom na koji kombinuje aspekte angažovane i metafizičke poezije. Prve, kako je izjavila, uronjene u sasvim određene društveno-istorijske okolnosti, a druge, univerzalno, nadistorično.
– Mislim da bi dobra pjesma, ne velim da su dobre one koje ja pišem, trebalo da ima baš to – red svakodnevnog, banalnog, red uzvišenog, red realnog, red izmaštanog, red istorijskog, red metafizičkog, red humornog, red kritičnog… Dakle, sve su to nekakva duševna stanja koja se prelivaju u samom čovjeku, i samo je pitanje kako ćete sve to ukupno uspjeti da upletete, prizovete, i zapletete u pjesmu. S druge strane, mislim da poezija mora biti makar malim prstom oslonjena na zemlju i svakodnevni život, i da odatle mora da zatalasa, jer se ne može samo na tome zaustaviti. Ako bi tu stala, onda bi se pretvorila u neki izvještaj, hroniku. Poezija mora biti zagledana i u vječnost, u ono što jeste, zapravo, metafizičko. Jer, metafizičko je pitanje smisla, a poezija jeste jedan od načina da se naša egzistencija, svakodnevna, istorijska, i svaka druga u tim slojevima, simbolički osmisli... – istako je Đorđo Sladoje.R.K.


Da život učini ljepšim

– Poezija mora da uzdrma sam život svojim angažmanom, iako je angažman poprilično istrošena riječ, ali nema bolje, na taj način da ga učini plemenitijim, skladnijim, boljim, ljepšim… I zaista, kad bismo iz našeg života, kakav god da je, i bilo čijeg, istusnuli sve poetske sadržaje, dakle i one za koje uopšte nismo ni svjesni da su poetski sadržaji, ovaj život bi bio mnogo teži, bljutaviji i dosadniji, nego što stvarno jeste. Zato smatram da poezija upravo mora biti utemeljena u realnost, u stvarnost, u iskustvo pjesnikog doživlaja, ali da mora imati i osjećaj za metafičke, nadistorijske i druge dimenzije. Kako će to neko složiti, bolje, lošije, po tome se pjesnici i razlikuju – kaže Sladoje.