Sjećanje na pjesnikinju Desanku Maksimović, sa čijim stihovima su odrastale generacije školovane u Srbiji i bivšoj Jugoslaviji, održano je preksinoć na Trgu od ćirilice. Ovom večeri ujedno je obilježeno 120 godina od rođenja i 25 godina od upokojenja ove velike srpske pjesnikinje. Pored toga, prikazan je i dokumentarni film o Desanki Maksimović, o kojoj su govorili pjesnikinja Milica Bakrač i kritičar Želidrag Nikčević.
– Njeno djelo nije obilježilo samo njeno vrijeme, već svako njeno slovo, stih i pjesma pečata i naše današnje dane, ćirilovske, svetosavske, vukovske, metohijske, kosmetske. Desanka je srcem i dobrotom svoje duše pripadala njenim đacima, ratarima Serbima, majkama, vojnicima, sveštenicima. Njen jezik je darivan narodu snagom velike ljubavi. O njoj, njenoj poeziji se pisalo i piše, ali i dalje je njena poezija kao i domovina „jedna velika tajna”. Uz otmjen i čist stih išao je i njen pjesnički i ljudski stav - ljubav prema zavičaju, prema svom rodu, zemlji i pravoslavlju.Jedna divna dama pjevala je Srbiji, rodnoj Brankovini, ne prećutkujući ništa, ne zaboravljajući strijeljanje kragujevačkih đaka, na vječnom krvi žednom brdovitom Balkanu.Ta njena ljubav nije, kako to neki danas zovu nacionalizam. Ljubav prema svemu je samo ljubav i poštovanje. Ako danas mi ovdje u Crnoj Gori pišemo o jeziku srpskom, na ćirilici, ako pišemo o Njegošu, o Svetom Savi, o Nemanjićima, o Kosmetu, o Rusiji da li je to ljubav? Jeste – rekla je Milica Bakrač.Ona je navela i riječi pjesnika Novice Đurića da Desanka Maksimović nije žalila da pruži svoju ljubav, a zatim dodala „narod naš, zbilja, u gnjevu može da kolje, ruši i pali, /ali mi nismo oni što smisleno tlače/mi ne smatramo da je svet celi naše polje:/mi ne bismo podneli/ ni urođenik prašumski da zbog nas plače:/ duša je naša postojana/ iako smo brojem mali”.
– E pa zar ovo nije poezija naše istine i sudbine? Poezije koja je slika naše ranije i novije istorije. Malo je ko od srpskih pjesnika opisao „zemlju kuda vojska prođe” kao Desanka Maksimović iako su sve naše zemlje uglavnom bile tlo kojim su konjice svakojakih vojski svoje kopite otresale. Svaki njen stih svjedoči da je pisan za sva vremena, kroz koje budemo postojali kao narod. Tradicija i meki ispovjedni lirizam su najbolja definicija poezije Desanke Maksimović. Sigurna sam da je to put kojim treba i danas pjesnički da se hodi. Ne odricati se tradicije i s vremena na vrijeme dužni smo i mi da zatražimo pomilovanje, za one koji nas vole i mrze, ili „za nespretne i neuke, za one koji se spotiču preko praga”. A naš prag neka bude srpski jezik, a naš oltar ćirilica. Zatražimo pomilovanje i za one važne „koji imaju pozivnicu za svaku povorku, panoramu za čovjeka”. Možda se odazovu pozivu Trga od ćirilice a da se ne spotaknu o naš prag. I ako se spotaknu, naučimo od pjesničkih velikana i naših duhovnih otaca da im oprostimo. Jer, veliko je nebo ćirilice i pod njim ima mjesta i za one, koji su je, nadam se samo privremeno zaboravili. Tražimo pomilovanje i za njih – poručila je Milica Bakrač.
O tihoj, učenoj i mudroj Desanki Maksimović, o srodstvu pjesnika sa drugima, o tome šta su rekli brojni kritičari još za njenog života, a i poslije smrti, kao i njenim vezama sa Herceg Novim gdje je često boravila posebno u poznim godinama svoga života, kao i bisti koja joj je podignuta u igaljskom parku pored Mihaila Lalića, govorio je Želidrag Nikčevič.
Večeras u porti Crkve Svetog spasa Milo Lompar govoriće o Isidori Sekulić..
Z. Šakotić