Knjiga „Od Parnasa do Pigala”, književnika Ilije Lakušića, nedavno je ugledala svjetlost dana u izdanju podgoričkog „Unireksa”. Na više od 150 strana su tri ciklusa: „Pjesme sa unutrašnjim sagorijevanjem”, „Ljubavni arhipelag” i „Stisi”. Knjiga se završava autorovim tekstom koji nosi naziv „Matična ćelija poezije” u kom pjesnik na esejistički način pokušava dati odgovore na pitanja koja vječito „more” sve istinske pjesnike i pisce. Djelo počinje pjesmom „Dva jeleja”, koja je, kako sam autor pojašnjava, uzeta kao subjektivan stav o načelima „pjesmosluženja”.
Nova Lakušićeva zbirka još jedna je u nizu potvrda visokih poetskih dometa ovog književnika, kome je, kako i sam zapisa, pitanje „Zašto pisati?”, ustvari samo (možda i jedino?) mutirani oblik pitanja „Zašto živjeti?”. Niska sitnih, običnom čovjeku bliskih turbulencija koje je u posudu života usuo vijek dromologije, za Lakušića predstavlja neiscrpan poligon za obračun sa samim vremenom i njegovim poretkom, bio on prepoznat na makro ili mikro planu. Naš pjesnik nema iluziju da je u fusnoti sve u redu, i ne želi lagati i zavlačiti čitaoca, kako to u jednoj njegovoj pjesmi čine doktori. Naprotiv! U nizu izuzetnih ostvarenja valja izdvojiti: „Dva jeleja”, „Parking”, „Citroen”, „Kreveti, sanjari, spavači”, „Pjesma o fusnoti”, „Ako si išta prepisivala”, „Cvijeće koje nijesam donio”, „Dokona pjesma”, „Jednom se jaše tako”...
„Čovjek (pjesnik) u svojoj egzistencijalnoj beznadežnosti postaje tačka presjeka podrugljive stvarnosti i nepopravljivo isporučenih činjenica, na jednoj, te visoke promisli, ambicije i strasti, na drugoj strani. Ove krajnosti u svom suprotstavljanju i raznim sukobima troše veliku enegriju poetskog bića, pa i same psihofizičke konstitucije. Videći sebe između počasti i pošasti, čovjek se brzo opsjeti sindroma Buridanovog magarca i, budući visoko svjestan, svakako bira počasti. Nadamo se. No, ta odluka ga još jače prikiva za poraz koji tinja nad trajnim gubitkom nadajući se velikoj vatri koja će progoreti opnu te da ga spoji sa samim sobom, sa svojom namjerom da se iskaže”, bilježi Ilija Lakušić u tekstu „Matična ćelija poezije” na kraju knjige.
Ilija Lakušić rođen je 1947. godine u Podgorici. Objavio je knjige poezije: „Robija iza stakla”, „Prapečat”, „Kvarenje omladine”, „Nemam drugog izbora”, „Deset pršljenova”, „Odbrana i posljednji dani rimovanja”, „Evo me”, „Tako je pisano prije glagola pisati”, „Male majke”, „Papirova pobjeda”, „Bitka na tastaturi”, „Ljubio sam život kao da je moj”, „Dva Petra”, „Mala noćna lirika”, „Uspenska vrata”, „Manastirski sinovi”, romane „Sistem za navođenje”, „Portret pjesnika sa proznim piscem u pozadini”, „Rane desete”, kratke priče „Ipak se okrećem”, kao i knjigu satirične proze „Priče u zrnu”, knjigu intervjua i eseja pod nazivom „Iz pretjerane blizine” i knjige poezije za djecu „Bukvara” i „Biljezi”, koje su izvođene u Dječjem pozorištu u Podgorici. Dobitnik je Trinaestojulske nagrade za poeziju. Živi i stvara u Podgorici.
A.Ć.
)){kind=small}
