U okviru petog „Trga od ćirilice” održano je predavanje na temu „Crkva, jezik, pismo i narodnost”, a uvaženi predavači prof. dr Jelica Stojanović, dr Budimir Aleksić i prof. dr Milo Lompar poručili su da su pomenuti elementi srpskog idetiteta ugroženi. Oni su konstatovali da je danas pred svim srpskim intelektualcima veliki izazov, zbog čega je vrijeme pozvati sve da na prvom mjestu čuvaju svoj jezik i pismo.
-Ako zanijemimo kao pokoljenje i ne upišemo se u neispunjenu stranu opšteljudskog zaloga, nju će zauzeti oni sa pozajmljenim pismom, izmišljenom istorijom, što im omogućava sila gobalnog bezbožništva, savremenog varvarstva. Sve do ovih naših vremena vladalo je mišljenje da su Crnogorci elita srpskog roda. To uvjerenje su širili svi. Prvo crnogorski vladari, pa zatim glavari i cio narod. Obilje je dokaza kroz svu istoriju da su Crnogorci svoj jezik nazivali srpskim, za što imamo dokaze u službenim pismima i javnim izjavama vladara, domaćih pisaca i hroničara. To su bili javni pokazatelji nacionalne srpske svijesti i misli. A kao Crnogorci u zemlji, i Crnogorci u dijaspori uvijek su se deklarisali kao Srbi kojima je maternji jezik bio srpski - rekao je dr Budumir Aleksić. On je dodao da ova savremena namjera nije ništa drugo do velikohrvatska ideološka manipulacija jezikom i to je samo dio programa velikohrvatskog projekta koji Crnu Goru vidi kao integralni dio hrvatskog entičkog, istorijskog i jezičkog korpusa.
-Ali, i pored svih problema i progona srpski jezik i narod su opstali vjekovima prebacili preko sebe sve nevolje i okupacije, pa će i ova proći - rekao je dr Aleksić.
Prof. dr Jelica Stojanović je, praveći paralelu vremena Prvog svjetskog rata i ovoga danas istakla kako ijekavicu pojedini proglašavaju danas dijelom hrvatskog jezika.
-Ako išta ima da je srpsko onda je to ijekavica. Istina, i ekavica je dio širokog srpskog prostora, ali ijekavica je čisto i jedina samo srpska. Hrvati žele da je prisvoje, a mi im u tome nesebično pomažemo jer oni imaju projekat da sve što je ijekavsko to je hrvatsko, odnosno što je ijekavsko da nije srpsko. To je razlog što su početkom 20. vijeka Hrvati pomagali projekat bosanskog, a sada od nedavno i kod nas pomažu projekat crnogorskog jezika. Tačnije, važno je samo da se ne zove srpski. Znamo da je 1916. godine, pod okupacijom, zabranjena ćirilica. Ćirilica se zabranjuje zato što nosi srpski predznak. To je jedno od rijetkih pisama kojim se daje dubok pravoslavi predznak. Ostanemo li bez pisma sve ide ka onom cilju koji je imao njemački vojnik, a to je zatrijeti ćirilicu, a preko nje i ljude koji se njome služe - rekala je Jelica Stojanović.
O progonu i postepenom iščezavanju ćiriličnog pisma može se govoriti i u Srbiji.
-Čak sve novine, osim dva lista u Srbiji, izlaze na latinici. Ta jugoslovenska opcija je zavisila od potiskivanja ćirilice, a nestankom Jugoslavije to sistemsko potiskivanje ćirilice se nastavlja. Suočeni smo sa glupostima koji imaju karakter namjere - reko je dr Milo Lompar. On je naglasio da je zadatak inteligencije, koja smatra ćirilicu svojim pismom, da istu rehabilituje u javnom svijetu.
-Potrebna je rehabilitacija, a to je dug i postepen put. Ta snaga mora imati snagu nepisanog zakona da se kultura, crkva, pismo... čuvaju onako kako su to radili Jevreji kroz svoju dugodišnju istoriju. Opstanak zavisi od upornog dugotrajnog zalaganja i stvaranja javne svijesti da je to zadatak svakog pojedinca - rekao je Lompar.
Z. Šakotić