Nakon tridesetak knjiga poezije, proze, satire i literature za djecu, Ilija Lakušić je ovih dana kod podgoričkog „Unireksa” objavio novu knjigu stihova „Od Parnasa do Pigala”. Njegova poezija uočena je kao jedna od onih koje dostižu visok nivo poetskog iskaza. To je bio razlog da sa njim razgovaramo.
• Vaša nova knjiga „Od Parnasa do Pigala” sublimacija je „borbe za svoju stvar” u savremenoj poeziji... „Nema kraja puta dok se ukaže priča?”
– Jeste, naročito ako se ima u vidu da joj je prethodila knjiga „Manastirski sinovi” koja je u sebi nosila, uz poetsko utemeljenje, i neki znak kulturološkog osmišljavanja. Nakon činjenice da je ta knjiga intenzivno propraćena, ovom knjigom, kao što ste rekli, „vraćam se sebi” u onom elementarnom smislu. Poezija, kako je i u njenoj formalnoj definiciji, jeste duboko lični iskaz, pretraživanje po zabitima onoga što nazivamo ljudskom dušom. Pa i ovim „ciljanim” knjigama gdje se bavim istorijskim okruženjem, uvijek nastojim da ostavim maksimalan trag subjektivnog. To nikad nije arhiva podataka koja obavezuje istoričare ili naučnike srodnih profila. Radi se o nekoj vrsti poetskog neba pod kojim se stvara povoljna atmosvera za funkcionisanje istine. A istina, kao fluidan pojam uvijek je u direktnom ili indirektnom dodiru sa poezijom.
Inače, pisati poeziju znači „boriti se za svoju stvar”. Bar na startu, samim rođenjem i prvim sukobom sa svijetom, čovjek postaje sam sebi glavni problem. Ako se intenzivnije i upornije pozabavimo sobom, onda nam nema drugog izlaza do da se survamo u iskušenje zvano poezija. A u tom iskušenju više nema dragocjenijeg cilja od uzaludnog. No vremenom shvatimo da je ta „uzaludnost” kud i kamo svrsishodnija od „visokih” ciljeva koji se međusobno pretiču i gutaju. Današnji „prosperitet” izgleda sve suptilnije u mnogim otkrićima, ali se, takođe suptilno približava propadanju i samouništenju.
• Knjiga počinje pjesmom „Dva jeleja”... Koja su to načela „pjesmosluženja” na koja ukazujete?
– Pišući „Manastirske sinove” vidio sam da se Njegoš nosio sa dva tvoračka problema. Jedan je onaj vladičanski u kojem su opstajale država i crkva. Pitanje te tvorbe najdublje je osvijetlio u „Luči”! No njegova tvorba, koja ga je učinila najvećim, jeste „Gorski vijenac”. Biljarda i Manastir bili su dva najviša simbola oko kojih se zbio njegov život. Otuda i ta dva jeleja, jedan sa uljem, drugi sa mastilom, između kojih je bio razapet, na neki način i ujedinjen. Zato sam pjesmu „Dva jeleja” uzeo kao polaznu u knjizi jer bogosluženje i pjesmosluženje ostaju u ljudskoj opsesiji i vjerovanju dva paralelna dejstvovanja ljudskog duha. Na taj način poezija i svaka uspjela knjiga predstavljaju neku vrstu crkve. Ona je, vjerujem, nadljudski fenomen u kojem je čovjek zaveden sinergijom senzibilnosti i razuma.
• U pjesmi „Citroen” doktori su ti koji lažu čovjeka... A pjesnik?
– Da, to je jedna, naoko, šaljiva pjesma koju sam imao u ličnom iskustvu. Ali ovdje se radi o nekoj vrsti „dobrotvorne laži” kojom čovjek pokušava da ublaži neke tragične istine. I poezija se uveliko trudi da obdrži ljudsku zabludu i vjeru u život. Medicina kao, donekle, poetska nauka nadodaje se na ljudsku nadu pokušavajući, koliko je to moguće, da tragičnu istinu relativizuje i učini prihvatljivom.
Majstor koji „liječi” „citroen” kud i kamo je iskreniji jer neće povrijediti dušu metala i reći će: ovo je mrtav auto. Licemjerje postoji samo kod čovjeka koji pred životnim udesom ima potrebu da ne vidi samoga sebe.
• Pjesniku treba samo „sve - i ništa više”?
– Taj iskaz mi je, na neki način, izašao u susret da saopštim kako ambicija poezije nije mala. Pisati poeziju ne znači boriti se na marginama. Na čovjekove zamisli i ambicije ne može se odgovarati parcijalno. Može čovjek živjeti u svakojakom izobilju, ali to ne rješava njegovo egzistencijalno pitanje. Pritom mislim na metafizičku egzistenciju definisanu vremenom. Jedino kvalitetan odgovor na poetsko dozivanje jeste ta da se iz nepostojeće ruke dobije sve i ništa više. Da malo slobodnije kažem: čovjek, kao posebno biće zaslužuje i posebne odgovore. Božanski, ili ko zna kako, predodređen da pretjerano misli i osjeća. Pa kako je obilježen velikim darom po višoj pravdi sljeduje ga sve čime Bog raspolaže.
• Kako vidite problem „bestjelesne poezije”?
– Ja sam o tome pisao sa jednog aspekta, misleći na nedostatak pretpoetske materije. Ta aluzija se odnosi na skribomanski eros koji čitavog života pokušava da iznese stvari iz praznog stana. O tome su poznati pisci dosta pisali i to je sasvim jasno. Ova situacija mi liči na zaljubljenost u neko biće ili stvar koja se nikad neće odazvati na takvu ljubav. Ne treba se šaliti, to treba najozbiljnije liječiti.
Na drugoj strani, vidim jedan ogroman prostor „bestjelesne” poezije koja fluidno izmiče ljudskoj moći. To je ona poezija koja postoji nepisana i predstavlja snažan izazov i haos među riječima. Tu je mjesto pjesničkog obračuna koji čovjek mora izboriti u sukobu (možda jedinstvu) sa sobom i jezikom.
• Zapisali ste da je „poezija biće impulsa i mjesto odakle kreće duhovno talasanje”... Kakvo je ono danas?
– Da, ali samo u osnovi. Milenijumi poetske prakse pokazali su trošnost svih poznatih stvari. U toj trošnosti poezija se provlačila kao najdragocjeniji rezultat ljudskog duha. A čovjek, budući naklonjen samome sebi, obdržava svoju borbu koja će ga MOŽDA jednog dana dovesti do trijumfa.
No, s obzirom da to traje milenijumima, pojavljuje se pitanje smisla pa se autori dovijaju na različite načine kako bi se toj neizrecivosti prišlo sa nezaštićene strane. Nekad to bude ironija, humor ili, najbolje, neki oblik suptilizacije izraza koji bi pomjerio ograničenja.
Aleksandar Ćuković