Kraljevsko pozorište „Zetski dom” sa Cetinja na obali Pine ispred školskog broda „Jadran” izvelo je predstavu „Pobuna mornara”.
Komad je inspirisan tekstovima „Kotorski mornari” Fridriha Vulfa, kao i „Četvrti ugao” Radoslava Rotkovića. Reditelj je Diego de Brea, koji potpisuje i adaptaciju, vizuelni identitet predstave i izbor muzike. Ansambl ove predstave je međunarodnog karaktera, čine ga glumci: Srđan Grahovac, Romano Nikolić, Atanas Atanasovski, Konstantin Tino Kostadinovski, Omar Bajramspahić, Peđa Marjanović, Mak Čengić i Marko Todorović.
– Umjesto slobode, izabrali smo sigurnost. A sigurnost znači kraj, to je gotova priča. Sigurnost nije spas. Ona je kontraproduktivna od onoga što čovek jeste – rekao je režiser Diego de Brea.
On je dodao da ovaj prostor ima „neke historijske povezanosti sa kotorskim mornarima”.
– Ideja je bila da se radi sa ovim brodom, ali brod nije imao svih tih mogućnosti koje bi omogućavale da se predstava igra. Čuo sam da je bilo nekih i političnih problema.To nije bio naš pogon, senzacija i slično. Prostor jeste problem, raditi predstavu vani, mnogo elemenata sprečava taj teatarski doživljaj. Ljeto je. Tivat je super, još ćemo dolaziti. „Pobuna mornara” je u stvari priča o ljudima koji se snalaze u nekoj bezizlaznoj situaciji. Bavili smo se elementarno, šta se čovjeku dešava u panici, u histeriji, u bezvazdušnom prostoru. Glad, žeđ, ovo vrijeme koje teče unedogled. Imao sam mlade ljude i prilagodio sam se. Više sam radio na fizisu. Mladi ljudi nemaju tih iskustva. Zbog toga sam upotrebio sve te materijale: krv, zemlju, vodu... A te ekstreme, te granice je uvijek teško naći. Pobuna se može desiti samo ljudima koji su na rubu. A rub izaziva uvijek animalnost u čovjeku, ono što nama nije poznato. I nećemo se suočiti, jer je lako glumiti civilizovanost. Vještački se forsira panika... Izrežirani smo skroz. Nikad tako nismo bili. Zato i ne trebaju meci. Ideja neoliberalizma nam daje lažni uticaj da imamo neku slobodu. A u stvari ja mislim kad bi došli do slobode uplašili bismo se sami sebe. Pasivizirani smo potpuno. Mi, na ovim prostorima. Ratove svakodnevno pratimo preko medija, ali mediji ih ne približavaju već udaljavaju. Glupost nikad nije tako brzo putovala kao danas. Preokreneš problem i čovjeka lagano manipulišeš. Pumpa se adrenalin koji nam treba. Uvijek se nešto izrežira i izmanipuliše. Vidimo danas užasne stvari... – ističe De Brea.
On je istakao da predstava govori o pobuni ljudi koji su zatvoreni u kotorskom fjordu. To nije pobuna u parlamentu, dodaje režiser...
– Oni su čekali. Bili su iscrpljeni. I sve smo to ispitivali. A htio sam pokazati i da ta Habsburška monarhija isto propada. Da to ne može ići unedogled. Ti čovjeka tučeš, tučeš... Ali, u jednom momentu to se kida. I kapitalizam se pita koliko možeš da izdržiš. Problem je u nama. Lakše je pristajati na to i kukati, a ne pobuniti se. Promijeniti društvo je kada svako radi to što treba da radi pošteno i profesionalno. I da stoji iza tih stvari, jer to osjeća kao unutrašnji poriv...
Da bi došli do bazičnog trebalo bi pokrenuti čovjeka u nama, a ne masku civilizacije. Svako igra neku ulogu, umjesto da se bavi samim sobom. Rat je, na žalost, uvijek bio higijena ovog svijeta. Nije promijenio, ali je očistio. Živi se potpuno egoistično, svako za sebe. Ljudi su inertni, odvojeni. Ljubav prema svemu – to je to. Gdje su etika, moral, estetika? Ko se bavi estetikom? Toliko daleko smo otišli u toj našoj prljavštini da ne želimo da se identifikujemo. Ne želimo istinu. Istina je teška... – kaže Diego de Brea.
Ž.K.