Uvaženi i nagradama ovjenčani književnik, akademik Miro Vuksanović, predstavljanjem azbučnih romana, koji čine trilogiju: „Semolj gora”, „Semolj zemlja” i „Semolj ljudi” oduševio je posjetioce književnog festivala „Ćirilicom”, na Trgu između crkava u Starom budvanskom gradu.
U uvodnoj riječi pjesnik Radomir Uljarević je, pored ostalog, rekao da je istražujući po jedinstvenoj toponimiji crnogorsko-moračkog zavičaja Miro Vuksanović razradio kompleksnu jezičku ideju, otkrivajući novu geografiju, duhovnu i onaj prvobitni zavičaj – snažno urezana sjećanja djeteta iz Morače, sada su preobražena i pretvorena u neku – izvanrednu novost.
Miro Vuksanović je Semolj ovjekovječio kroz tu riječ (tj. kroz različite i neobične književne postupke i pripovjedne tehnike umjetničke proze, nove književne tehnike), preprano je i proprano, toliko riječi, koliko je stalo u svih 1.700 stranica, a koje tek predstavljaju, kako da dalje tragamo, za jezikom Semolja.
– Zato smo obavezni da pokušamo da prodremo u samu srž ove nedokučive etimologije, guste leksike, nepojmljive i nazaustavljive semantike, obavezni smo prema kulturi u kojoj ovo troknjižje, sve sigurnije postaje jedan od međaša, vidljivo sa svakoga mjesta naše kulturne toponimije, kazao je Uljarević. Miro Vuksanović, ne samo da je odgonetao riječi i vraćao u jezik ono što mu izvorno pripada, već je time stvarao jedan novi rječnik starijih riječi (nažalost nama već stranih), istražujući mogućnosti prespajanja novih i značenja koje neke riječi imaju po etimologiji i koje su zadobile kroz život u tim semoljskim visinama.
– Život između dva svijeta, onog koga više nema i onog koji se ispostavlja, između dva vremena, onog, koje je samo prividno prošlo i onog čiji smo, opet samo prividno, sudionici – kazao je on. Crna Gora, teško da ima izvanrednijeg pisca i izvornijeg u smislu teorije o komplementarnosti jezika i naroda. U stilističkim školama, ovo bi mogao biti primjer za ilustraciju fenomena. Ogromna jezička energija u prenapregnutom stanju, vreba iz svake riječi, da ne kažem, iza svake riječi. A tek iza sintagmi, dijalektskih prije svih. Riječ kao opijum, dovodi do potpune narkoze. Autor se napija na tom izvoru. Kao i Bećković. Poput Ljubiše. To pijanstvo je potpuno i nema otrežnjenja. Niko se nikada nije otrijeznio od riječi, samo ako je umio, da se njima opija, kazao je pored ostalog – rekao je Uljarević, a prenosi NIP Art Pres iz Budve.
– Počašćen sam što učestvujem u književnom festivalu „Ćirilicom” u Budvi, jer mi se čini da je ćirilica zapravo ime za ostrvo u latiničnom moru, koje je nastalo od ćirilice – kazao je Vuksanović. To jeste nešto od savremenih čudesa, koje nije nastalo od umjetnosti i iz književnosti, pa je bolje, bar nama koji se time bavimo i onima koji to vole, da se okrećemo tim djelatnostima ljudskog duha, da bi nam bilo ljepše i lakše.
– Riječi su jače od nas. I kad god na to zaboravimo, uvijek budemo kažnjeni. Riječi su žive. Riječi se dižu, niču, listaju sazrijevaju, ćute, galame. Pamćenje im niko ne može omeđiti. Riječi se promeću i kroz nas i kroz sebe. Mi postojimo u riječima. Sve se mijenja, u tehničkom, u tehnološkom razvoju, u kodovima, u čipovima, ali će uvijek u središtu biti ono što je smišljeno i što je izgovoreno. Varaju se oni koji kažu da neće biti tako. Jer je riječ povela čovjeka na vodu i dok ide za njom, neće biti žedan, naglasio je pisac Miro Vuksanović.
– Ponekad, kada sam podalje odavde, poželim da u Drini, ili Dunavu, prepoznam kap iz izvora kraj našeg čardaka, onamo gdje sam rođen i da u tim dalekim, a nama bliskim rijekama, prepoznam kapi zavičajne i da njima pokropim ove knjige, da zajedno posvjedoče, kako su kao kapi u rijeku i pritoka iz svih izvora, došle riječi u jedan jezik i da tako udružene daju moć tom jednom te istom jeziku – kaže Vuksanović.
Kao što se u rijeci ne prebira, odakle je koja kap, tako ne bi trebalo ni u jedinstvenom jeziku prebirati odakle je došla koja riječ, niti, odakle je čovjek, koji je tu riječ donio, naglasio je Vuksanović.
On je kazao, da su sada takva prebiranja sve češća i mamurnija, ali ona imaju svoje olovno vrijeme, prilično teško i u istoriji kažnjivo.
– Mislim i tako jeste, da su u istom jezičkom slivu potoci i izvori koji su provreli kraj Une, Vrbasa, Save, Neretve, Drine, Morače, Zete, Morave, Lima, Ibra, Nišave, Kolubare, Mlave, Bistrice, Timoka, Tise.., a nisu nabrojani i nepomenuti studenci, jednako bistri, ali nigdje nisu na početku zamućeni, sa svakog valja piti i riječju pregršt uzimati. I odviše je nadgornjavanja, a još gore poturanje dinamita, da se Vukov izvor zatre, ili pomjeri. Samo saznanje da srpski jezik počinje svuda gdje se čuje i gdje se na njemu piše i govori, dok mu od svuda pritoke dolaze bez ustave, dok pazimo što u rijeku bacamo, čime je trunimo ili galatimo, ona može biti još više plovna i sigurna u svom koritu. I tako, naša srpska riječ lakše uvire u okean koji se zove srpska književnost, kazao je pored ostalog, na nezaboravnoj književnoj večeri u Budvi, akademik Vuksanović.A.Ć.

Ćirilica i/ili latinica

U okviru Festivala književnosti „Ćirilicom”, večeras u 21 čas, na Trgu između crkava u Starom gradu u Budvi biće upriličen okrugli sto na temu „Ćirilica i/ili latinica”.
O ovoj temi iznijeće svoje stručne i naučne stavove i mišljenja: prof. dr Miloš Kovačević, prof. dr Mihailo Šćepanović, mr Božena Jelušić i dr Predrag Zenović, obavijestila je direktorica budvanske Bibloteke Mila Baljević.