U okviru književnog festivala „Ćirilicom”, na Trgu između crkava u Starom budvanskom gradu održan je okrugli sto na temu „Ćirilica ili latinica”. Stručne, naučne stavove i mišljenja na ovu temu iznijeli su brojnoj publici prof. dr Miloš Kovačević, prof. dr Mihailo Šćepanović, mr Božena Jelušić i dr Predrag Zenović.
Ćirilica je bila osam vjekova jedino pismo kod Srba, ali u poslednje vrijeme, posljednjih stotinu godina, ona gubi bitku sa latinicom, konstatovao je prof. dr Miloš Kovačević, a prenosi budvanski NIP ART PRESS.
„Ako vidimo ispise firmi u Srbiji, vidjeće se, da je ćirilica osam odsto, a 92 procenta latinica. U deklaracijama proizvoda koji se dobijaju iz inostranstva, u Srbiji, ćirilica je zastupljena četiri odsto”, istakao je on.
Iako je u Ustavu Srbije ćirilica jedino službeno pismo, profesor Kovačević se zapitao šta znači Ustav ako ga ne prate drugi zakonski akti.
– Zato se mora postaviti pitanje da li jedan jezik, odnosno, kada mi odemo u crkvu, budući da ne znamo crkvenu ćirilicu, da li mi u stvari baštinimo na pravi način tu kulturu? Ili, ako zaboravimo ovu ćirilicu da li ćemo čekati da nam se svi dokumenti, od Svetoga Save do 20. vijeka, prevedu na latinicu, da bismo ih mogli prepoznati, kao svoje dokumente. Iz tih razloga u svijetu ne postoji ni jedan jezik sa dva službena pisma. Da je to dobro, za bilo koji jezik, to nas sigurno ne bi zapalo – naglasio je on.
Po ocjenama mr Božene Jelušić naziv tribine - „Ćirilicom, ili latinicom”, nije dobar, jer ističe isključivost, koja je za nju, kako je naglasila, neprihvatljiva.
– Prihvatljivo je jedino pravo i na jedno i na drugo. Zbog toga, moram da kažem, da se ova manifestacija doživljava kao jedan uvezeni događaj. Više je nego očigledno da politički konteksti kod nas uvijek snažniji od suštine stvari i promišljanja pravih problema. Zato je nemoguće i ovu manifestaciju i naš skup gledati van tog političkog koncepta. Na taj način, mi narode i građane više svađamo nego što ih mirimo – smatra Jelušić.
Ona je zatim naglasila da neki crkveni velikodostojnici i književnici izazivaju politički odjek i svojevrsni senzacionalizam u štampi.
– Problem našega regiona jeste pometnja jezika i pometnja pisama. Smatram da je jezik kojim govore Srbi, Hrvati, Bosanci i Crnogorci jedan jezik, a ja ga, živeći u Crnoj Gori, zovem crnogorskim. A, ništa nije manje moj jezik srpski, hrvatski ili bošnjački. To što naši ustavi garantuju ravnopravnost pisama smatram da je sjajno, smatram da je dobro da imamo pravo izbora – kazala je pored ostalog Jelušić.
Prof. dr Mihailo Šćepanović, univerzitetski profesor srbistike naveo je da nije mogao pomisliti da će doći vrijeme da se brani srpski jezik u svojoj Crnoj Gori.
– Ne možemo se oduprijeti činjenici da nam je čitava duhovna vertikala ispisana ćirilicom, od Pečata Svetoga Save, pa do današnjih dana. Ne može me niko ubijediti da sam manji Crnogorac od onih koji priznaju crnogorski jezik, a ja ga ne priznajem, niti da sam manji rodoljub i da manje volim Crnu Goru od njih. Ali, neka i meni bude dozvoljeno da branim ćirilicu i Ćirilovo pismo, jer, činjenica je, da smo još kao student u Nikšiću imali književne časopise, gdje smo, kao studenti objavljivali na ćirilici u nekoliko časopisa, koji su odjedanput nestali, ja bih rekao, političkim izgonom ćirilice sa govornog prostora Crne Gore i sa govornog prostora srpskog jezika. Znamo da je moderni srpski jezik prošao skoro dva vijeka, jer je toliko prošlo od Vukove pismenice i prvog izdanja rječnika, da bi došao u današnje stanje, koje ga je politički rezalo i sjeckalo, kako bi rekao Dragoljub Petrović, iz njega su iznikli nekakvi zapećci, poput bosanskog, hrvatskog, crnogorskog i drugih jezika. Da li je to naučno, da ga može svako zvati kako hoće? Tu nauke nema. Trebalo je poslije ovog nesrećnog vremena i nesrećnih političkih zahvata i udara sa strane da se srpski govorni prostor ovako parceliše, da imamo tzv. lingviste, nazovi pisce, da imamo nazovi intelektualce, kojima je bitnije, pod kojom su političkom kapom, nego da su vjernici naučne činjenicce. Ipak, ja sam optimista i pored svega, da će na cijelom srpskom govornom prostoru, opstati i srpski jezik i njegovo primarno pismo ćirilica, a latinica je dobro došla i nikada je niko neće izgoniti iz srpskog govornog i kulturnog prostora iz prostog razloga, što nam djeca uče strane jezike i svaki drugačiji odnos prema latinici bio bi poguban za samu ćirilicu, za sam srpski narod i srpski jezik, kazao je pored ostalog, prof. dr Mihailo Šćepanović.
Dr Pedrag Zenović, predsjednik Savjeta JU Narodna biblioteka Budva, rekao je da ova rasprava nije nastala slučajno, „i da je nužno da ona bude forum suprostavljenih stavova”. Ona nužno mora biti način da se istaknu ideološke interpretacije, jer je to društvo u kome živimo „i ne želimo da, zataškavanjem, ili izbjegavanjem nekih pitanja, zataškati probleme koje čine našu kulturnu stvarnost”.
– Vjerujem da generacija kojoj pripadam čuva to jedno pismo, i da pokušava da ga čuva, ne samo od nestanka, ili manje upotrebe, ili manje vidljivosti - a sve je to jedan vid nestanka - nego da ga čuva i od ideoloških interpretacija, kojima su skloni i sa jedne i sa druge strane onog našeg čuvenog spektra posjela. Saglasan sam da to što u crnogorskom Ustavu postoji ravnopravnost ćirilice i latinice je izuzetno važno, iako mislim da ćirilica, kako zbog digitalizacije, tako i zbog nekih ideoloških interpretacija, biva polako zapostavljana – naveo je Zenović.
Govoreći o nizu argumenata na zadatu temu Zenović je kazao da nije za „ili-ili”, već da treba omogućiti korišćenje i jednog i drugog pisma.
– Što više i što ljepše pisati, jet je to bogatstvo svake kulture i svakog pojedinca. Važan argument je da je različitost bogatstvo. Jer, uniformnost bilo koje vrste nije kultura. Svako nametanje bilo kakvog obrasca, svaka nesloboda i ograničenje mišljenja, nužna je negacija kulture. Zato je nužno, da mi, kao jedna mala kultura čuvamo i jedno i drugo, kao dio svoga bogatstva. I zato, za mene je i ćirilica i latinica – kazao je, pored ostalog, Zenović, a javlja ART PRESS.
S.Ć.


Crnogorski rječnik kao nedonošče narodnog jezika

– Prošlo je skoro tri decenije, od polemičkih tekstova koje sam imao sa pokojnim Vojislavom Nikčevićem i tada sam mu odgovorio pod naslovom „Naopaka nauka neznavenog profesora”. Branio sam istorijski razvoj srbistike i srpskog jezika, ćirilično pismo i sve ono što čini našu duhovnu vertikalu, nikad i ne pomišljajući da će moj rad i moj odnos sa studentima unositi bilo kakav nemir i bilo kakvu zlu krv. To mislim i danas, jer, upravo taj naslov se `obnovio` prošle godine, jer sam morao da se osvrnem na onaj rječnik, nedonošče crnogorskoga narodnog književnog jezika, koji nije ni prohodao, a već je pjenio, čim je ugledao svjetlost dana – rekao je prof. Šćepanović.


Država da čuva ćirilicu

Država bi, istakao je prof. Zenović, trebala da čuva ćirilicu, jer je ona, jedan kulturni fenomen i ona kao takva, ima pravo da bude zaštićena.
„Jer „ako mi ne njegujemo ćirilicu, teško je da će je bilo koji zakon, ili bilo koji dekret zaštiti”, naveo je on.