U Narodnoj biblioteci Budve u srijedu je upriličen Susret s ruskim piscem Borisom Akunjinom, koji je izazvao veliko interesovanje među ljubiteljima književnosti u Budvi. Boris Akunjin je pseudonim Grigorija Čhartišvilija cijenjenog filologa, japanologa i književnog kritičara.
Njegov susret sa poklonicima u Budvi se odigrao na Forumu ruske dijaspore u Budvi (Dukljanski vrtovi) koji je okuplja mnogo ruskih stvaralaca rasijanih po cijelom svijetu, koji ne žive u matičnoj zemlji. Akunjin je istakao da nije pristigao na ovaj Forum da bi rješavao komplikovane kulturne probleme koji se tiču života u Rusiji, jer je jasno da samom pričom i razgovorima je moguće riješiti te problem.
Govoreći o svom poslednjem romanu o Erastu Fandorinu Akunjin je naglasio da se nakon 16 knjiga o ovom književnom junaku došlo vrijeme sa se sa njim oprosti.
– Kao bivši pionir koji je rastao u zemlji planske ekonomije, ja sam navikao da razmišljam u planovima. I odmah sam napravio sebi plan koji je sadržavao nekoliko perioda od po pet godina unaprijed i kada je izašao prvi roman iz ove serije ja sam unaprijed znao da će ih ukupno biti 16.Tada sam se već bavio psihološkom teorijom koja se zove socionika po kojoj se svi ljudi dijele na 16 psihotipova. Zato kada dugo živiš imaš utisak da susrećeš ljude koje si nekada susretao u svom životu. To me je podstaklo da napišem 16 knjiga – kazao je on.
Na podsjećanje da je i njegova junakinja sestra Pelagija, takože sklona detektivskom razmišljanju, Akunjin je otkrio da joj ipak neće posvetiti 16 naslova.
– To je trilogija. Počeo sam da je pišem kada sam osjetio prvi umor. Htio sam da uobičajeni sistem koordinata razmaknem, rasturim, dojadio mi je taj lik mačoa, Supermena. Htio sam da stvorim drugi lik - ženu detektiva, da junakinja bude žena koja nema nikakvo oružje pri sebi. Prvo, ona živi u patrijarhalnom, mizoginom društvu Rusije sa kraja 19. vijeka i u principu je obespravljena. I kao drugo, ona je još i monahinja i jedino oružje koje ima su igle za pletenje. Ona je, bez obzira na sve, genijalni isljednik. Više se osalanja na svoju intuiciju i ne primjenjuje agresiju već ima izražene humane kvalitete – objasnio je on.
Njegova knjiga „Pisac i samoubistvo” posvećena je istraživanju jednog od najdramatičnijih problema čovječanstva sudbinama pisaca-samoubica.
– Za mene je ona važna zato što me podstaklo to pitanje što je primarno u život. Kao material za izradu ove knjige uzeo sam životopise književnika iz cijelog svijeta, koji su završili život samoubistvom. Jedan od razloga samoubistva pisaca je stvaralačka kriza kada pisac osjeća da ne može više da piše. Ili kad se književnik toliko uživio u literarnu predstavu koju sam stvara da sam postaje žrtva. Kao na primjer japanski pisac Jukio Mišima, koji je napravio cijelu predstavu…
Bilo je riječi i o knjizi koju več godinama piđe - istoriju ruske države.
– Uhvatio sebe da mislim da ne znam svoju zemlju, ne razumijem zašto je ona takva kakva jeste i ne razumijem zašto njena istorija sve vrijeme ide po nekoj cikličnoj putanji; zašto se sve ovo vrijeme ponavlja jedna te ista ružna drama. Ni jedno od postojećih objašnjenja nije mi odgovaralo. U tom cilju znao sam da treba da se vratim na sami početak – istok… Ruska istorija je, kao što mislim i vaša istorija, ispunjena svakakvim mitovima i legendama. Prvo, htio sam da razjasnim što je tamo istina a što nije. Zbog toga manje čitam istorijske radove i knjige koliko čitam prvobitne izvore istorijske. Nemam namjeru da išta dokazujem svojim čitaocima, htio sam to da razjasnim sebi zajedno sa čitaocima krećući se postepeno iz stoljeća u stoljeće.
S.Ć.