Umjetnik Florijan Mićković, glasoviti bopsanskohercegovački vajar, prije dvije večeri se prvi put u svojoj dugoj karijeri predstavio publici u Crnoj Gori. Tako se nakon više od per decenija rada u svom rodnom Mostaru, i izložbi širom nekadašnje Jugoslavije i svijeta ovaj dugovječni vajar, rođen 1935. godine, predstavio Crnoj Gori, zemlji svog porijekla i očevog roda.
Mićkovićeva retrospektivna izložba učenika čuvenog Antuna Augustinčića sastoji se od nekoliko desetina radova po njegovom izboru, koji je napravio od djela - skulptura i crteža i skica koje su sačuvane tokom ratnih razaranja Mostaru devedesetih. Mnogi njegovi radovi nepovratom su nestali i uništeni tokom rata u BiH, a on posebno ističe njegov diplomski rad - bronzanu skultpuru koja je krasila jedan od mostarskih parkova još od 1964. godine koja je prije skoro 30 godina pretopljena i tako otišla u nepovrat.
Retrospektiva Florijana Mićkovića u galeriji Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore trebalo je da se održi prije tri godine. Ali, vajaru se supruga razboljela, u međuvremenu preminula, pa je postavka ostavljena za bolje dane. No, kad je nešto suđeno, to će se i dogoditi, kaže Mićković. Tako je i sa ovom izložbom.
Iza njega je više od pet decenija istrajnog stvaranja, a kako kaže Mićković, studirtanje kod Augustinčića je bio dobar temelj koji ga je toliko dugo održao. Osim vajarstva, bavio se i pedagogijom, vodio niz likvnih kolonija, i bio stalno uključen u likovni život BiH.
– Umjetnik trba da bude odraz vremena. Dok se školuješ na akademiji moraš da poČneš s realizmom da savladaš tehniku, ali posle svako izgradi sopstveni stil. Mislim da sam nakon mnogo godina došo do ovoga što vidite - apstrakcije – kazao je on.
Mićković je tokom svoje karijere najviše radio u drvetu i kamenu, dok je svoju umjetničku kreatiovnost rijetko izražavao u metalu. To me svjedoči i njegova retRospektiva u UmjetniČkom paviljovu, pa možemo narednih dana vidjeti najviše skultura u drvetu, nekoliko u kamenu i samo jednu u bronzi. Ovu postavku prati i nekoliko desetina crteža i skica, jer kako objašnjava Mićković, vajarski rad počinje od crtanja i skiciranja buduće skulpture.
– Crtež je ideja – objašnjava Mićković.
Mostarski umjentici, pa i on, velik su žrtve rata devedesetih, kaže on. Mnogo njegovih radova je uništeno u razaranjima.
– Imao sam fantastiČan atelje. najprije je toliko bombardovan, pa kad je razoren, onda je opljačkan. A, najgore mi je bilo kad mi je svastika javila da nema moje diplomske skulpture u parku, Ženskog akta, koji je grad otpkupio još 1964. godine.Neki su ga ukrali zbog bronze, koja se pretapala – kaže on.
Tako su prošli i mnogi spomenici iz epohe socijalizma, koji su nestali netragom, najvjerovatnije uništeni.
Motive bira prema inspiraciji. Naiđe ideja, koja se pretvori preko crteža, skulpturica, do skulpture.
– Moja sjećanja su široka, i onda me to povuče. Poznat sam u Mostaru, usarajevu i šire, po tome što sam oživio likove umjetnika, klnjiževnika, boraca... jednom prilikom jedne moje izložbe bista šalili su se da sam izložio bukvalno biste svakoga kojeg sam ovjekovječio tokom pet decenija, psim Titove biste - navodi on.
Dio retrospektive Florijana Mićkovića u narednom danima može da vidi i bjelopoljska publika, u izložbenom prostoru Centra za kulturu.
Govoreći o stvaralaštvu Florijana Mićkovića akademik, vajar Pavle Pejović je istakao da je pred nama arhaično-poetksa ispovjest umjetnika sa „ovog ludog Balkana” čiji ponori podsvjesti upijaju traume i uvrede, ali i rađaju bunt koji isijava nemirenje, a skulpture nastaju umjesto navlačenja maske ratnika i puštanja ubojitih krikova.
– Ovaj tvorac oblika ima izoštren osjećaj i za ono što tim formama predstoji. On je razapet između krajnje uprošćenosti i razmahanih formi kao odraza umjetničke slobode – kazao je on.
O biografiji Mićkovića govorio je prof. dr Željko Šuman iz Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u BiH, koja je pdoržala ovu izložbu koju su organizovala udruženja likvonih umjentika Crne Gore i BiH.S.ĆETKOVIĆ

Nezaposlenost je katastrofa

Mostar, nekad grad suživota i umjetnosti, već decenijama teško obnavlja svoj pređašnji sjaj. Tako je i na polju umjentosti. Dosta se učinilo, ali treba uraditi još mnogo.
– Nema para. To je glavni razlog. Troše se na druge stvari. Obećava se mnogo, te kao dovešće ovog, onoga, ali prvo moraš ljude zaposliti. Nezaposlenost je tragedija. Nekad je Mostar imao razvijenu industriju, a sada ništa. Meni je žao mladih ljudi. Bio sam profesor na Visokoj industrijskoj školi. I strašno mi je bilo žao te djece. Stalno se pitam gdje će. Završe školu i rade po kafanama – rezignirano ističe ovaj umjetnik, koji ima tri sina i sva trojica su pošli njegovim stopama.