Roman profesora Slobodana Boškovića, „Grba” koji je nedavno objavljen, predstavljen je čitalačkoj publici u Nikšiću, u Društvu crnogorsko-ruskog prijateljstva „Sv. Đorđe”. O Boškovićevom novom, četvrtom romanu govorili su njegovi nekadašnji učenici, smatrajući da je to dug koji osjećaju i nose u sebi prema čovjeku koji je, kako je istakao doc. dr Drago Perović, poklanjajući sebe, poklanjao ne samo srpski jezik i svjetsku književnost koju im je predavao, nego i više od toga - stav, riječ, ličnost.To su oni pokloni na kojima se ne zahvaljuje, kazao je Perović, jer se daju za cio život i nemoguće im se za života zahvaliti. Sam naziv romana - „Grba”, smatra on, jeste metafora za biće koje smo mi sami, a koje smo do nedavno imenovali čovjekom.
– Derida je pokušao da dokuči nemogućnost bjekstva od metafore u mišljenju, profesor svjedoči metaforiku življenja, mišljenja i stvaranja. Dok Deridu izaziva filozofska metafora, koja je u stalnom uzmicanju pred našim pokušajem da joj čistom pojmovnošću skinemo haljine metaforičnosti, u ovom romanu, pisac, njegovi junaci, a još više čitaoci izloženi su provali metaforike u jezik, život, mišljenje, literarno stvaranje, razumijevanje, rekao je između ostalog o romanu Perović.
U „Grbi”, rekao je Boškovićev nekadašnji đak profesor Radinko Krulanović, sav svijet je u čudesnom, prepun fantastike i fantastike prepune života. Glavni junak romana je, naveo je Krulanović, čovjek koji se ne može naći, ili koji se traži sluđen nametnutom krivicom, grbom kao prepoznatljivim znakom da se u duši nešto dešava.
– Onaj ko se zapita šta se to dešava takođe je junak knjige. Upravo ta zapitanost, taj pokret duha, ta želja da se misli, da se približimo i služimo ljepoti i duhu je ono što junaka „Grbe” čini krivim. A junak „Grbe” je svako ko misli, ko je slobodan, junak „Grbe” je i autor lično. Junak „Grbe” često ima više imena, može se zvati ovako ili onako, ovim ili onim imenom, a kao da je bitno, bitno je da je pokazao zube i da je sumnjiv, da je drznik koji od bogova hoće da ukrade vatru i da je da ljudima, smatra Krulanović.
„Grba” je priča o odnosu pojedinca i šireg društvenog konstelata, o bezbrojnim mehanizmima koji zajednicu ili oni koji u njeno ime odlučuju primjenjuju, istakao je Ivan Lukovac, da bi upodobili pojedinca (nosioca suvereniteta) „kako pravnici sarkastično zovu čovjeka”. Boškovićev novi roman, ocijenio je on, nije za jedno čitanje, čak ni za one najkvalifikovanije čitaoce.
– U strukturno-kompozicionom smislu „Grba” je roman organizovan po klasičnom obrascu. Podijeljen na dva dijela, dijelovi na glave. U prvom dijelu ima 12 glava, u drugom devet plus epilog koji je konstituisan iz dvije cjeline. Na takav način postignut je tzv. kompozicioni balans, bezmalo simetrija. Posmatran kao cjelina, a on to naravno jeste, roman nudi obilje mogućnosti razumijevanja i tumačenja, naveo je Lukovac.
Profesor Lenka Tošić istakla je da svi koji znaju nešto o životu Slobodana Boškovića, o Crnoj Gori i balkanskim prostorima, jasno im je otkud ta makbetovska atmosfera u njegovom novom romanu. „Grba” je poput onih knjiga koje ne možemo sasvim da pročitamo.
– Roman „Grba” razgovara sa ostalim egzistencijalističkim romanima. Kao da dobijam neke odgovore na Mersoova pitanja, na „Proces”, na onu sliku Dorijana Greja. Prisutna je atmosfera koja nije tipična za egzistencijaliste. To je onaj makbetovski ambijent koji, vjerovatno, daje ovaj naš prostor ovakav kakav je, ovdje gdje smo rođeni, kazala je Tošić.
Bošković je do sada objavio romane „Pomračenje”, „Sazvežđe muva” i „Obdukcija”, a autor je i većeg broja pripovjedaka.
Nagradu „Oktoih” dobio je za rad u prosvjeti, a za književnost „Miodrag Bulatović”.
B.BRAŠNjO

---

Kiš i Bošković
Profesor Bošković rođen u Bogetićima kod Nikšića, diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, grupa Opšta književnost sa teorijom književnosti. Govoreći o svom profesoru Lukovac je istakao višestruke veze između njega i Danila Kiša.
– Osim što su na novootvorenoj Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti diplomirali, Kiš kao prvi u generaciji, Bošković kao prvi do njega - reklo bi se da su otišli na različite strane. Zadugo sam mislio, a kako je vrijeme prolazilo, bivao sve uvjereniji da se na tom putu na kom su „hudi svoj pročerdali već” nikada neće sresti. Šanse su se dodatno smanjile kada je Kiš pozornicu književnu i životnu napustio u 54. godini života. Bošković je nastavio da nadahnuto objašnjava fenomen književne umjetnosti i širi duhovni horizont svim onima koji su imali privilegiju da ga slušaju, naglasio je Lukovac.