Novogodišnja noć je oduvijek u meni budila sjetu i melanholiju. Isuviše vještačke potrebe da se obilježi ta noć često proizvede suprotno... Ono što pamtim je vrijeme sa porodicom i sve češće ga provodim sa svojom... Ovako je počela novogodišnja priča glumca, reditelja, producenta
Gorana Šušljika za naš list. Susret i intervju pred praznike u poznatom beogradskom lokalu i potvrda ljudi oko nas da su gledali „Korene”, seriju koju ovaj glumac s epitetom „jedan od najtalentovanijih” potpisuje i kao producent.â˘
Jeste li zadovoljni kako je publika reagovala na „Korene”?– Više nego zadovoljan i iznenađen. Iako smo znali da smo imali dovoljno dobrih elemenata, brinuli smo kako ćemo to da napravimo. Priča
Dobrice Ćosića je u stvari arhetipska o borbi i traženju smisla ljudskog postojanja. Vječna je i aktuelna i dan-danas. Kada smo se sa tim suočili, vjerovali smo da je dobro, ali ne da će to dobiti ovako širok odjek. Nije pitanje uspjeha, uspjeh često nema veze sa kvalitetom, već na koji način i za šta se ljudi vežu za seriju. Mislim da smo duhovno i emotivno dirnuli čovjeka u ovom vremenu i da ga je to potreslo i podsjetilo na sebe samog.
⢠Igrate starog Nikolu. Da li je on bio Vaš izbor kao producenta ili glumca i zašto?– Prvo sam odlučio da se upustim u produciranje „Korena” i u saradnji, prije svega sa scenaristom
Đorđem Milosavljevićem, a onda i rediteljem
Ivanom Živkovićem, odlučio da lik Nikole, misterioznog svjedoka i naratora iz romana, dramski uobličimo, tako da njegova dramska funkcija postane aktivna i jasna, a zatim sam shvatio da ja to želim i mogu da odigram. Bio sam privučen njegovom nejasnom i tragičnom sudbinom. I tom neiskazanom žudnjom za jednom ženom. Potisnutom strašću i jednom vrstom samodestrukcije koja je posljedica tragedije koju je imao.
⢠Kako igrati u jednom od Dobričinih likova?– Dobra stvar je što je Ćosić kao jedan od darova imao da dobro, plastično, duboko karakteriše svoje likove. To u poslednje vrijeme često nije slučaj u materijalima koje možemo vidjeti na TV ekranima i bioskopskim platnima. Dakle, sama baza je već pružila dosta mogućnosti da se oni uobliče u nešto dramski. U stvari velika je privilegija i sreća bila da se bavimo tom vrstom karaktera, tim sudbinama i tim odnosima. Nadam se da ću se uskoro ponovo suočiti sa njegovog knjigom i takvom vrstom likova.
⢠Rad sa Žarkom Lauševićem?– Žarko je veliki glumac, a biti veliki glumac je posljedica raznih stvari, onoga što ti jesi. Žarko je meni kao i mnogima bio neka vrsta uzora kada sam bio mlad. Često sam ga gledao u pozorištu. Imao je nešto privlačno, harizmatično, šarmantno... Sada sam malo bolje i dublje upoznao ono što on jeste. On je jedna uzbudljiva, kompleksna, tragalačka ličnost, vrhunski profesionalac. I to je malo reći za fascinantan način na koji on radi, pristupa poslu, ulozi, drugima, kolegama, čitavom sistemu u kome se gradi jedna serija i nije slučajan taj rezultat. Naravno, ispod svega stoji ono što jeste Žarko Laušević. Zadivljen sam rezultatom onoga što je on učinio.
⢠Kako je došlo do ideje da prvi direktni susret sa kapitalnim djelom budu upravo „Koreni” Dobrice Ćosić?– Prije toga sam producirao seriju „Čizmaši” po romanu
Dragoslava Mihajlovića. Vezan sam za knjige i literaturu, one su me, na neki način, izgradile i kao glumca. Prvenstveno sam čovjek pozorišta, barem sam bio dok nisam počeo da se bavim produkcijom. Literatura je nešto što me je, između ostalog, izgrađivalo, vaspitavalo, stvarala je u meni izvjestan broj slika, često dramatičnih. I ta potreba za izražavanjem me je podstakla da se bavim tom vrstom djela i mogućnosti da se napravi film na televiziji. Nije sva literatura dobra, podatna ili pogodna za to, ali ova dva romana su pokazala da jesu. Taj proces uopšte nije lak i ne zavisi samo do mene, niti od mnogo autora, nego od jedne zajedničke energije i misli kako to uraditi, a potrebne su i okolnosti. Vjerovatno je od ideje pa do realizacije najteže stvoriti okolnosti. Sa druge strane, ti romani nisu vezani za mene lično, pa ni za samog autora, već za trenutak u kome živimo. Oni se na jedan indirektan način obraćaju u stvari sadašnjem trenutku i čovjeku koji živi u ovom trenutku.
⢠Kada se ekranizuje djelo Dobrice Ćosića da li umjetnik pomisli na njega i kao na političara?– Pa, pomisli... To je interesantan proces kada počneš da istražuješ šta tu ima, ali na kraju krajeva kada se odbace sve te oblande oko jednog djela, autora, ostaje ono što je srž. Ćosić je dugo vremena u jednom dijelu političke i društvene javnosti važio za velikog nacionalistu, ali se može reći da meni nije niko do njega na taj način duboko otkrivao ono što tom nacionu nedostaje i koje su mane. Tako da je to čudan paradoks u njegovom djelu koji je egzaktan. Znači, može se otvoriti bilo koji njegov roman i duboko se zapitati šta sa nama nije u redu.
⢠Suočeni sa filozofijom preživljavanja, kako umjetnik preživljava sadašnjost?– Ne radi se samo o umjetnicima, već kako preživljava bilo koji čovjek. Naravno, u različitim smo okolnostima, koje nisu lake. Ja, kao i običan svijet, imam svoje strepnje i nade i kako ulazimo u godine smatram da to pripada čovječanstvu, ta briga i unezvjerenost. To nije od danas i vjerovatno uskoro neće biti rješenje. Nije lako, ali to je ljudska sudbina.
⢠Producent, reditelj, glumac, kako to izgleda u srpskim uslovima budući da smo kada kažemo „producent” navikli na holivudske epitete?– To nema veze sa Holivudom, a pretpostavljam i sa mnogim drugim slučajevima, sa potrebom da kreiramo nešto u šta vjerujemo da je potrebno. U smislu ovoga što ja radim to su u poslednje vrijeme pokušaji da se od značajne literature napravi televizijska ili filmska forma. Zato što mene ta literatura lično uzbuđuje i zato što već godinama stičem znanja kako doći do toga. Taj put naravno nije lak, u stvari nije lako nigdje baviti se tim poslom. Pokreće neka lična motivacija koja nema veze ni sa glamurom, ni sa parama. Za tako nešto treba određen novac, ali prije toga ideja.
⢠A iskorak od glumca do reditelja, to nije rijetkost kod nas?– Logično je to bilo. Još kao student na FDU sam volio da čeprkam i sa druge strane. Tu svoju žicu ili potrebu da intervenišem i kreiram ne samo svoj lik, već i druge oko sebe ostvario sam nekoliko puta. U prvoj trećini svoje karijere. Počeo sam da režiram uz dosta truda i muke da dokažem da je to moguće. Onda sam dobio podsticaj i od reditelja sa kojima sam radio, prije svih od
Slobodana Unkovskog, makedonskog, ali prije svega našeg reditelja. On mi je na kraju bio i profesor pošto sam otišao da završim master studije kod njega u Skoplju. Imao sam potrebu da režiram. To su sve povezane stvari, takav je ovaj posao. Ne čudim se tome da su u rediteljske vode ušle mnoge kolege. U poslednje vrijeme najviše se osjećam kao reditelj.
⢠U regionu se osnivaju produkcijske kuće i česte su koprodukcije. Koliko su one značajne i planirate li neki rad sa Crnom Gorom?– Volio bih. Dugo nisam radio nešto u Crnoj Gori. Naravno da je otvaranje bilo kakvo, od suštinskih veza, nužno da bi se nešto stvorilo sa Crnom Gorom i sa bilo kim sa kime se nalazi bilo idejni ili drugi neki interes. A pritom je glupo reći otvaranje, jer ne znam šta smo uopšte zatvorili.
⢠Veže li Vas nešto lično za Crnu Goru?– Moja supruga i veliki dio moje familije je porijeklom vezan za Crnu Goru. Veže me i jedan dio života, onog profesionalnog. Dosta sam boravio u Crnoj Gori i volim tamo biti. Godinama sam igrao na festivalu u Budvi, neke produkcije su se tamo i stvarale, nekad sam gostovao sa Crnogorskim narodnim pozorištem.
⢠Koje od brojnih gostovanja po inostranstvu biste izdvojili?– Gostovanje negdje u svijetu pred ljudima, na našem jeziku, to je jedna vrsta emocije, intenzivnih susreta sa dijasporom. Može se reći u jednoj drugoj, ali našoj kući. Sa druge strane, bila su česta gostovanja, susreti sa publikom koja nema ni kulturološkog, ni drugog dodira sa nama. Imao sam sreću da pet puta gostujem na jednom od najvećih pozorišnih festivala u Kolumbiji. Udaljenost ne znači da taj duhovni, duševni, emotivni svijet nije u stvari zajednički svijet. Ova planeta ima dovoljno dodirnih tačaka tako da na njenom drugom kraju možeš pronaći nekoga ko će duboko i na pravi način da razumije ono što ti radiš ovdje. To je valjda nekako i normalno i logično, ali često zaboravljamo da je tako. Ono što smo mi donosili sa ovih prostora bilo je u Kolumbiji primljeno sa puno ljubavi. Istakao bih svoje poslednje veliko gostovanje pred dijasporom, a to je bilo prošle godine sa predstavom „Hadersfild”. To je ujedno bila i oproštajna turneja
Nebojše Glogovca. Obišli smo Kanadu i Ameriku. To mi je upravo zbog Glogovca nekako posebno emotivno, imao sam dodira sa njim kao sa čovjekom i dugogodišnjim partnerom.
⢠Ekranizacija „Hadersfilda” Vam je donijela i Cara Konstantina. Gdje držite priznanja?– Nije to tako veliki broj. Držim ih tamo gdje i dalje sve osjećam prema svom poslu. Sa istom nesigurnošću pristupam svakom drugom sa istom brigom. Za sada nemam ili nisam uspio da izgradim taj spoljni zid u kome se osjećam isuviše moćno pred novim zadatkom. Osjećam da su te nagrade zaista dolazile za prave stvari koje sam uradio. Ali, ima i uloga koje sam sjajno uradio, a nisu nagrađene. Volio sam tako predstavu „Pseći valcer”
Dejana Mijača. To mi je jedna od dražih uloga. Postoji dosta dobrih stvari koje prođu nedovoljno zapažene, ali nisam nezadovoljan. Mada, prošlo je već duže vrijeme od kada nisam imao neku veliku ulogu u pozorištu. Sada idem dalje, dosta sam otvoren, i dovoljno uznemiren i uzdrhtao da vidim šta će to novo biti.
⢠Za razliku od sadašnjih mladih glumaca koji moraju da uđu u neku TV seriju da bi stekli širu popularnost, Vi ste uspjeli u pozorištu da se izborite za sve epitete i nagrade?– Jeste. Uspio sam da se izborim u pozorištu. To je bilo potpuno drugo vrijeme kada sam ja počinjao. Mladi često nemaju izbora. I svijet i život je dosta komplikovaniji danas. Nemaju više izbora hoće li ili neće da učestvuju u nečemu, nego moraju i treba da rade. Naravno da neka vrsta kvaliteta i čistote karijere zavisi od nekih vrsta ličnih odluka. Moje odluke često nisu bile svjesne, intuitivno sam se bavio svojim poslom dugo. Sad po neki put promislim. Malo sam uloga odbio, samo što sam vjerovatno imao sreće i neku vrstu određenja, pa me je zaobilazilo ono - to sam ne bih želio da prihvatim. Odbijalo se od mene gotovo prirodno ono što nije zavređivalo da radim.
M.Njeguš
Oproštaj od Glogovca
⢠Opraštajući se od Glogovca na sceni JDP-a ostali ste upamćeni upravo po tom gestu gdje scenu iz „Hadersfilda” u kojoj ste s njim, igrate bez njega?– Nije mi bio cilj da to ostane upamćeno. On ostaje upamćen. Tim gestom sam želio da objasnim da bez njega to više nije to.Ne zna se kada ću zaigrati u JDP-u
⢠Zašto Vas nema u predstavama na matičnoj sceni JDP?– Sticajem okolnosti. Jedno vrijeme sam previše igrao. Onda sam se bavio produkcijom, a u poslednje vrijeme nisam dobijao ni interesantne ponude. Ne zna se kada ću zaigrati, a nema ni specijalnog razloga što me nema na sceni JDP, osim faze u kojoj se nalazim ja, ali i faze u kojoj je pozorište.
)){kind=small}
