Mladoj glumici Mioni Marković uloge Zorke u TV seriji „Koreni”, potom naivne moderne djevojke Kristine u „Jutro će promeniti sve”, koje smo upravo imali priliku da pratimo na malim ekranima, kao i rola Ane Marije, jedna od glavnih u serijalu „Žigosani u reketu”, učinile su da joj 2018. bude godina za pamćenje. Ako se „po jutru dan poznaje” onda će i Nova godina biti takva, jer je započinje ulogom princeze Jelene Karađorđević u serijalu „Kralj Petar Prvi” Petra Ristovskog, koji počinje da se emituje u februaru.Time što je otišla u glumačke vode Miona nije mnogo odstupila od porodične tradicije, iako to ne izgleda na prvi pogled da je tako. Jer, Miona je kćerka istoričara Predraga Markovića poslednjeg i najpoznatijeg pobjednika čuvenog kviza koji je obilježio Jugoslaviju, zagrebačke „Kviskoteke”. Svako ko je gledao najpopularniji kviz nekadašnje Juge zna koliko je tada mladog istoričara Markovića voljela kamera, pa je razumljivo od koga je Miona naslijedila dobre odnose sa kamerom, u šta smo se ove jeseni uvjerili. I sa tetkine strane, scena i svjetla pozornice su joj „u rođačkim odnosima”, jer je riječ o Mileni Marković, dramskoj književnici i pjesnikinji. Po prabaki je i u rodbinskim vezama sa Dobricom Ćosićem.
• Kakav je osjećaj biti jedna od novih zvijezda srpskog glumišta?
– Osjećam se vrlo prijatno, ali svjesna sam da to traje koliko i gledanost. Nadam se da ću uvijek imati nove uloge kojima ću se posvećivati.
• Gledamo Vas u TV serijama „Jutro će promeniti sve”, imate ulogu i u „Korenima”, uskoro i u serijama „Kralj Petar”, jednu od glavnih uloga u „Žigosanima u reketu”... Kako ste izašli na kraj sa tako različitim ulogama u kratkom vremenskom razmaku? Šta je bio najveći izazov?
– Sve je nekako krenulo od „Korena”. Zora mi je bila prva uloga, onda su se nizali kastinzi. Imala sam više sreće, nego pameti, da me reditelji vide u potpuno različitim ulogama, i to je vjerovatno san svakog glumca, da mu nijedna uloga ne liči na drugu. I da sam htjela da zaliče, nije bilo moguće: Zora je živjela u 19. vijeku kao siroče, Jelena Karađorđević je princeza, Kristina iz „Jutra” je studentknjika željna svog dečka i dobrog provoda, dok Ana Marija iz „Žigosanih” ima vrlo ambiciozne planove u svojoj riskantnoj karijeri. Najveći izazov mi je definitivno bila Kristina, to je lik na ivici da postane karikatura, sve što ona izgovori i ono kako izgleda već je opisuje kao naivnu, zaljubljenu i prostodušnu djevojku, pa je trebalo naći mjeru. Trebalo je raditi na tome da publika prepozna takvu djevojku, da je razumije i zavoli, a ne da je posmatra kao debila. Vladimir Tagić i Goran Stanković su mi mnogo pomogli da se izborim za tu mjeru.
• Sve ove TV serije imaju posebnan značaj – „Jutro...” je generacijski iskorak u svakom smislu, „Koreni” su naprosto DNK Srbije i srpskog naroda, a film o Kralju Petru zaokružuje obilježavanje Velikog rata, ali i strašne sudbine koju je naš narod doživio u njemu. Kako ste se osjećali kao mlada glumica, praktično na početku karijere, znajući da učestvujete njihovom stvaranju?
– Osjećanje, pored sreće, najdominantnije je odgovornost. Željela sam uvijek da dokažem da nisu pogriješili što su mene izabrali, da ja to mogu i želim. Bilo je trenutaka kada sam od treme sumnjala u sve, ali zato postoji gomila ljudi okolo, da te podrži.
• Sarađivali ste i sa nekim našim najvećim glumcima, Draganom Bjelogrlićem, Svetozarom Cvetkovićem, Nebojšom Dugalićem, a sa Žarkom Lauševićem igrate u istoj seriji. Tu su i Boris Komnenić, Igor Đorđević, Dubravka Mijatović... Da li su veliki i u savjetima mladim kolegama?
– Trudila sam se da ih ne gledam kao veličine, ipak smo u kadru svi jednaki. Jer, ako bih ih tako posmatra odmah bih se ja zakočila, što je naravno djelimično i bio slučaj, uvijek mi je lakše sa vršnjacima. Nisam željela da ih smaram za savjete, ali sam ih često dobijala, prosto zadesi se situacija i savjet samo dođe prirodno.
• Koje su to glumačke tajne koje ste „pokupili” od njih?
– Boris Komnenić mi je omiljeni učitelj glume i svega oko glume na snimanju, on to radi nesvjesno i bez presije, dovoljno ga je samo posmatrati, njegovu glumu i njegov stav prema svemu, i tako učiti, a još ako dođe i neka pouka, pa to je milina!
• „Žigosani u reketu” donijeli su nam još jedan TV par – Vi i Aleksandar Radojičić. Kako ste sarađivali sa kolegom?
– Sjajno! On mi je čak više pomagao od starijih kolega, djelimično zato što je ne tako davno bio u mojoj poziciji, a djelimično jer je takav, pažljiv kolega.
• Da li Vam je otac, koji je poznati istoričar, pomagao u kreiranju uloga u TV serijama „Koreni” i o kralju Petru?
– Za „Korene” nije bilo potrebe, jer prosto knjiga je bila dovoljna, sve je bilo jasno na prvo čitanje. Dok mi je kod uloge princeze bila potrebna pomoć, oca i brata, oni su bili rijetki koji su znali nešto o princezi.
• Da li činjenica da Vam je otac Predrag Marković, poznati istoričar i funkcioner, a tetka Milena Marković, dramska književnica i pjesnikinja, pomaže ili odmaže u karijeri?
– Na to pitanje nemam odgovor, jer nisam imala drugog oca, ni drugu tetku pa da mogu da uporedim. Ali, vjerovatno sve to ima i svoje prednosti i mane, većine još nisam svjesna... tek ću biti.
• Poznato je da otac nije blagonaklono gledao na Vaš odabir profesije. Ko Vam je dao podršku?
– Niko nije bio blagonaklon u početku. Prvi je moj brat shvatio da se ne radi o fazi, već o istinskoj želji i ambiciji. Vremenom su shvatili onda i svi ostali, poslije drugog pada na prijemnom i želje da ponovo pokušam niko više nije pokušavao da me razuvjeri.
• Ganuli ste mnoge otvorenim pismom koje ste uputili Vašoj majci. Zašto i kako ste se odlučili na ovaj korak? Riječ je o prilično intimnom gestu...
– Oni koji me poznaju znaju da ja za svaki rođendan mojim najdražima pišem rođendanske romane. Uživam u tome da pamtim neke sitne detalje koji su čak i slavljenici zaboravili, pa im ja pomenem i to ih često dirne. Međutim, obično ih šaljem kao SMS poruku. Za mamu sam se odlučila za fejsbuk zbog slika koje su bile dio čestitke, ne znajući da će jednog dana sve to osvanuti kao članak na nekoliko portala.
• Kako ćete pamtiti godinu na izmaku?
– Ovu 2018. godinu pamtiću kao godinu u kojoj sam prvi put mogla sebe da nazovem glumicom, a ne samo djevojkom koja to želi da bude.
• Praznici su vrijeme kada se primaju čestitke, ali i dijele. Šta sebi i svojim bližnjima želite, a šta želite kolegama, narodu?
– Sebi bih poželjela da napredujem na svim životnim frontovima. Bližnjima želim prije svega zdravlje, i da tokom 2019. godine bar pet puta zaplaču od sreće. Kolegama želim ulogu zbog čega su poželjeli da budu glumci. I svima ostalima da im sljedeća godina bude bolja od prethodne.
• Koju ulogu u ovom momentu karijere priželjkujete?
– Upiškila bih se od sreće kada bih u nekom filmu pjevala i plesala.
• Da li biste željeli da se oprobate i u inostranstvu?
– Svi bismo mi željeli i Oskara i Zlatni globus, samo treba biti realan, naravno ne bih se bunila! Možda, ako dovoljno jako poželim... Vrijeme će pokazati.
SVETLANA ĆETKOVIĆ

---

Biogradsko jezero, kiša i „lokvanji”
• Imate i „crnogorske krvi”. Bilo bi lijepo kada biste sa našim čitaocima podijelili neku uspomenu, misao, događaj koji Vas veže za zavičaj Vaše bake...
– I danas stvaram nove i divne uspomene svakog ljeta, ali sjećam se jedne iz djetinjstva. Bili smo svi porodično na Biogradskom jezeru, bilo je ljeto i počeo je veliki pljusak, onda su stariji ubrali lokvanje (a vrlo vjerovatno su to zapravo bili jako veliki listovi, a ne lokvanji, ali tako ih ja pamtim) koje smo stavili na glavu, i zapravo bili su djelotvorni. Čak imamo i fotografiju.