Bijelom Polju je srećno kada se ima po kome kazivati, kada se odaziva imenima velikana: Aleksija Lazovića, Miodraga Bulatovića, Rista Ratkovića, Ćamila Sijarića, Dragomira Brajkovića, Avda Međedovića i drugih. Velika je radost što ne postoji grad, ne bar da ja znam, koji se kazuje po bilo kojoj političkoj partiji. Zato su pisci Bijelo Polje okitili vijencem neprolaznosti.
Srećan sam, tek kako je srećna njegova porodica i supruga Zorka, što će se Bijelo Polje prepoznavati i po mom počivšem prijatelju Dragomiru Brajkoviću.
Dragomir Brajković je u Pisanoj Jeli pjesnički progovorio, a sebe i svoj zavičaj u poemi „Krvava svadba u Brzavi” uzdigao u sam vrh pjesništva.
Znano je da nestaju ljudi, običaji, gradovi, carstva, ali kada pjesnik svoj zavičaj uzida u neprolaznost, kao što je to uradio Dragomir, onda zavičaj ne umire već traje i nakon što oni koji ga opjevaše nestaju.
Baz izuzetka, najznačajnija književna imena, posebno iz svijeta književe kritike, uvrstila su Brajkovićevo djelo u sam vrh velikana pjesničke riječi, odajući mu priznanje da je dao nemjerljiv doprinos literaturi.
Crna Gora i njegovo Bijelo Polje, ništa manje i Beograd, ne smiju zaboraviti da je Dragomir Brajković svugdje gdje je govorio poeziju, a bivao je na svim merdijanima, s ponosom isticao svoj zavičaj i Crnu Goru.
Odužio se i piscima, dok je zavičaj vinuo u podnebesja. A zavičaj je samo jednim okom žmirnuo i još se čaka da „progleda” kroz simpozijume o njegovom stvaralaštvu, književne večeri... Da njegovim imenom nagradu okite nije na sramotu, već na ponos literaturi.
Dragomir Brajković je pjesničke mudrosti sabrao u stihu, pjesnik koji je omeđio vjekove.
Znao je da je stihu najtoplije kad o zavičaju progovori i sve što je napisao bilo je osobeno i prepoznatljivo.
Čuvao je slovo, zavičaj i čovjeka u njemu. Znao je da je pjesnik bez zavičaja čovjek bez adrese.
S pjesmom Brajković je davno banuo u naše sjećanje kako ne bismo zanijemili i zauvijek zakamenili.
Za velike pisce ne postoje velike i male teme, veliki i mali motivi, pa su zato skoro sve njegove pjesme refleks raskošnog talenta koji umije da prepozna sve ono što dotakne najdublja pjesnička čula.
Čitajući Brajkovićevu poeziju mogla bi se precizno iscrtati karta svih njegovih seoba. Hodio je svuda, ali uvijek se vraćao zavičaju.
Tako je ovaj putnik, kada je „onomad u varoš sašao”, shvatio da je sve kao što „pređe bijaše”, da ga niko ne čeka, nikome se ne nada i da je od zlata jabuka jedina koja ga u zavičaju dugo i željno čeka.
Skoro da nema pjesnika kome je i ovo juče i ovo danas bilo potaman. Razloge svih patnji, tuga i nesreće naroda svog, Brajković pokušava objasniti kroz predskazanja i belege, vjerujući da će ovaj današnji kijamet, ova ljepota koja nije bez neke, nestati u sjaju molitvenih svijeća i da kad god zvona da zazone, zvone na vakat.
Brajković je stihovima priznao da je i sam kao svijeća „gorio i sagorijevao” da se sasvim ne ugasi kako ono što zbori ne bude badava i ne ode u vjetar.
I na kraju, dobri moj pjesnički sabrate, ipak ostani u stihovima, u temeljima hrama, potomcima svijetli, topli dušu da i oni na vječnom plamenu i svoje svijeće zažižu.
(Autor je predsjednik Udruženja Književnika Crne Gore)

---