Radovi likovne umjetnice Milice Janković objedinjeni pod nazivom „Osame kutije” mogu se pogledati u Perjaničkom domu, galeriji Centra savremene umjetnosti Crne Gore, do 20. januara. Umjetnica, koja sada pohađa MA studije na cetinjskom Fakultetu likovnih umjetnosti, publici se predstavila objektima – kutijama – u kojima je kreirala enterijere „soba”. Ali, soba bez ljudi, samo sa stvarima i predmetima koje ljudi često koriste. No, sve je to učinila u minijaturnoj varijanti i okačila za zid kao slike. A, kada se bolje zagledate, u tim sobičcima, Jankovićeva je smjestila neke krevete od žice, eksere, crno-bijele pejzaže, kao i meke džemperčiće, kapute, vješalice, dekice, igračkice, police…
Kako u tekstu koji prati katalog ove izložbe istoričarka umjetnosti Nataša Nikčević podsjeća, Milica Janković kao polazište za „Osame kutije” uzima stihove poljskog pjesnika Zbignjeva Herberta, kome je i posvetila dvije sobe: „ako umjetnost za temu/ima slomljenu teglu/malu slomljenu dušu/s velikim samosažaljenjem/što će ostati iza nas/da li će to biti plač ljubavnika/u malom prljavom hotelu/kada zidne tapete padnu”.
Odnosno, kako ističe Nikčevićeva, umjetnica se bavi tijelom – čovjekom, kroz njegove tragove – simbole.
Jankovićeva pak, u svojoj „umjetničkoj izjavi” ističe da „na osnovu fenomena ’stvaranja realnosti’ (da naši umovi mogu oblikovati realnost uz pomoć direktnog mijenjanja vjerovatnoće nekih događaja) – realnost nastavlja da postoji čak i kad smo mi odsutni.”
– Ono čega se sjećamo povlači pitanje o onome što zapravo jesmo. Zaborav opterećuje… Dakle, tu moramo imati na djelu i nešto drugo osim naše vlastite svijesti, nešto što je uvijek tu, nešto što samo po sebi proizvodi i održava fiziklanost. To bi bio Demijurg – piše između ostalog Jankovićeva, dodajući i sljedeće: „Upravo u kutijama, gdje taj mali svijet obitava, želim susresti spoljašnju sa unutrašnjom stvarnošću”. Na kraju, kao neka vrsta zaključka ovog mini eseja stoji da su priloženi radovi „u svojim kutijama i otvorenostima, još uvijek nenaseljivi. Male intime koje čekaju svoje tijelo”.
● Sve je ovo vrlo minuciozno, pedantno, precizno – zašto Vam je trebala ta mini forma, to umanjenje, to „skupljanje”?
– Iz prostog razloga što ta mini forma, minijatura nosi poetiku jednog stanja koje nije svojstveno nečemu što je makro, što je veliko. Svaka kutija sadrži određene poetske slike, jer sam htjela da naglasim tu minijaturu kao nešto što se čuva na dlanu, nešto što se čuva u džepu, nešto što se čuva pri srcu.
● Znači neke sitnice koje život znače?
– Da, to je to.
● No, te sitnice, ponekad se čini da imaju u sebi i notu nostalgije, ali i depresivnosti, čak aluzija na neke izgubljene ljude, tmurne crno-bijele pejzaže…
– Ostavila sam mogućnost otvorenosti rada, mogućnost da se tumači iz različitih uglova i na različite načine. To što vi nazivate depresijom, prije bih nazvala melanholijom koja jeste prisutna u svim radovima. A melanholija jeste ono što čini naše sjećanje, sjećanje kao takvo. No, sjećanja su podložna promjeni, iskrivljenju, talože se, i nikad nisu vjerodostojna. Uvijek zavise od svijeta kako ga mi vidimo, i taj pogled nikad nije objektivan, već subjektivan, nešto što je samo naše.
● Ponavljaju se neki materijali u Vašim radovima - žica, kao i neke teme, motivi, predmeti, kao recimo esker. Zašto?
– U većini slučajeva sam se trudila da prilikom gradnje slike koristim motive koji su prepoznatljivi, koje koristimo u svakodnevnom životu, i da koristeći te motive kreiram sliku koja neće biti samo moje sjećanje, da ne bude previše intimno, već da bude nešto što svi možemo da čitamo.
● Zašto su Vam potrebni nasuprot tome, neki paperjasti džemperi, vatice, meke forme?
– Sve su to predmeti, objekti o kojima treba ponovo razmišljati, i trudila sam se da spajanjem različitih materijala, koji su potpuno kontrastni kao što je vata i žica, da tim kontrastima kreiram poetsku sliku.
●Kao jing i jang?
– Kao i život.
● Da li bismo ove radove mogli da okarakterišemo kao slike u prostoru?
– Ovo su prosto mikrosvjetovi. Ž.JANjUŠEVIĆ

---

Ukratko iz biografije
Milica Janković (1990) je završila specijalističke studije na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju 2012. godine. Trenutno pohađa MA studije na istom fakultetu u klasi prof. Anke Burić. Priredila je do sada dvije samostalne izložbe i učestvovala na brojnim izložbama u zemlji i inostranstvu. 2018. godine učestvovala je na Baltičkom simpozijumu kamena u Finskoj, sa projektom „Dekonstrukcija Munkovog jastuka” gdje je realizovala skulpturu/instalaciju kombinujući crni I crveni granit. Semestar MA studija (2018) provodi na Akademiji u Maćerati, Italija gdje je realizovala scenografiju za koncert savremene muzike i uzela učešće u grupnoj izložbi „Percezione interrotta”, galerija Magazzini UTO. Semestar na Akademiji umjetnosti u Vilnjusu, Litvanija koji je provela istražujući crtež u proširenom polju, rezultirao je jednom grupnom i jednom samostalnom izložbom u galeriji Malunu 5, koja je kasnije uvrštena u Kulturno veče Vilnjusa.