Nova knjiga pjesnika, profesora filozofije Radinka Krulanovića „Ad fontes”, nedavno je ugledala svjetlo dana u izdanju Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori, i odmah skrenula pažnju kako čitalačke javnosti, tako i kritike. Krulanović, zaljubljenik u Nikšić, za „Dan” govori o svojoj poeziji, novoj knjizi, motivima...

● Nakon zbirki „Tišinom ti govorim” i „Riječi koje ne dajem olako”, stigla je i nova „Ad fontes”... Po čemu se one razlikuju?

– Pisac, rekao bih, teško može napraviti razliku između svojih knjiga, ili može, ali to nerado čini. Ali, ako bih morao, rekao bih, prva je lirična, druga, refleksivno lirična, treća metafizički lirična. Za prve dvije bi se možda moglo reći, (ali samo) da je u pitanju domunđavanje sa čitaocima, a za treću (otvoreno) domunđavanje sa zvijezdama.

● Kritika ističe da je Vaše stvaralaštvo smješteno između bunta i načina da se mirno prihvati život. Čemu ste bliži?

– Ustvrdio bih da sam najbliži slobodi, iako bi to moglo gordo da zvuči. Slobode nema, bez bunta, ali ta sloboda je uvijek usko povezana sa spoljašnjim, površinskim, vulgarnim, političkim, građanskim razumijevanjem slobode. Drugi vid djelanja koji se manifestuje kroz prihvatanje nekog stanja, nije predaja tom stanju, već uzdizanje slobode ka unutrašnjem i vjerovanje da vam slobodu duha niko ne može uzeti. U svakom slučaju, uvijek imam na umu misao da nas samo „Istina može osloboditi”, i da je sloboda svekoliko viša, da je ona najviše stanje duha i da se samo sa slobodom valja voditi.

● Ono što karakteriše ovu knjigu jeste i poseban odnos prema poimanju stvaraoca. Šta je po Vama pjesnik?

– Pjesnik je onaj koji sakuplja rasute riječi i daje im život. On je onaj koji bi da sve uriječi baš kao što je i Bog sve uriječio. Pjesnik je ljepototvorac, iskon riječi, on je prometejski ludi naum da ljudima podari ljepotu, pritom uvijek imajući na umu onu misao Dostojevskog da će ljepota spasiti svijet, pod tim misleći da ono što je Bog na nebesima, pjesnik je na zemlji, pritom jurodivo doživljavajući svijet „naivno” vjerujući da život ima viši smisao i da samo višem smislu i možemo služiti ne osvrćući se na palanačke povike, pjesnik je lud, pjesnik je lud...

● Koliko ispovjednog ima u Vašoj poeziji?

– Svaki pjesnik je Ispovjednik, bez toga šta je: zabavljač, društvena norma, angažovani pisac. Pjesnik kroz sebe piše o drugima, kroz druge piše o sebi, pjesnik zaziva bolji svijet. Pjesnik koji je spreman na flert, s bilo kim, osim sa zvijezdama i Bogom samo je ketman koji bi sebi da produži život uljuljkujući se u privilegije običnih smrtnika, pritom zaboravljajući na svoje nebesko porijeklo.

A.ĆUKOVIĆ

---

Adresati Krulanovićeve riječi
„Shvaćena u svom najdubljem značenju kao arhe, kao Logos, kao Život i kao Ljubav, Riječ je za Radinka Krulanovića odavno postala mjera odnosa prema čovjeku, ali prije svega i iznad svega – prema Tvorcu, od Koga mu je i darovana. I upravo je to ona diferencijalna tačka koja razlikuje njegovo lirsko obraćanje, odnosno koja utiče na to da njegova Riječ ima dva adresata: jedan je – Tvorac, a drugi je – čovjek”, bilježi prof. dr Marija Jeftimijević Mihajlović, u pogovoru Krulanovićeve najnovije poetske knjige „Ad fontes”. Ona dodaje da „takvom lirskom kazivanju i ne priliči glasno izgovaranje, buka i galama „običnog svijeta”.


Čudesni Božiji nauk
● Šta Vas najviše motiviše na stvaranje? Da li možemo očekivati i neko prozno ostvarenje iz Vašeg pera?

– Na stvaranje me motiviše stvaranje, taj čudesni Božiji nauk, da ako je Bog svijet stvorio ni iz čega, da je i nama dato da svjedočimo Božije stvaranje, tako što ćemo i mi stvarati ni iz čega. Ima li veće časti i ljepšeg svjedočanstva. Što se tiče proze, nadam se da će sljedeća knjiga biti zbirka kratkih priča, ali, ruku na srce, ne bježi mi se baš tako lako od poetskog izraza, da li zbog toga što proza teži raspričanosti, a poezija raspjevanosti, ili zbog toga, što kroz poeziju jedino duboko dišem, Bog će ga znati, a na vremenu je da pokaže.