Dnevna štampa Marketing Redakcija Kontakt
Upravlja firmom od 120 miliona eura, a ne zna ko su vlasnici * Iz gluve sobe odbora čuje se buka afere „Koverta” * Prvo sastanak sa opozicijom, pa onda datum novog protesta * Druga zbog djevojke,ubio stolicom * Poslovni gubitak za godinu uvećali 647 hiljada eura * Nepodnošljiv položaj srpskog naroda * SDP da povuče inicijativu o smjeni
ISSN 1800-6299
  Izdanje: 15-04-2019

Porudzbenica
Rubrike
Pogledajte

Strip Dana

Strip

Riječ Dana
DUŠKO KNEŽEVIĆ, VLASNIK ATLAS GRUPE:
Podržavam ujedinjenu opoziciju i moj narod, da se izbori za slobodu koje nema bez smjene ovog režima.

Vic Dana :)

Prodavačica na pijaci viče: Černobilske jabuke, černobilske jabuke!
Prilazi joj čovjek i pita je:
– Jesi li ti, ženo, normalna? Zašto govoriš da su jabuke černobilske? Ko će ti kupiti takve jabuke?
Odgovara žena:
– Aaa, kupuju, kupuju - neko za zeta, neko za svekrvu, neko za snahu... Kupuju, kupuju.’







Arhiva
Dan:
Mjesec:
God:

Razno
Uclani se

Kultura - datum: 2019-04-14 SUSRET SA AKADEMSKIM VAJAROM RATKOM VULANOVIĆEM
Kad god pogledam Kameni grad u Beogradu, pomislim na Nikšić
Vulanović među radovima koji simbolizuju haos nakon rušenja Kamenog grada u Nikšiću Kad god pogledam Kameni grad u Beogradu, pomislim na Nikšić Kameni grad je srušila jeftina politika i ljudi koji šićare na politici. Oni misle da su ušićarili...Sjećam se kako sam vrištao kada su počeli da ga ruše. Tad sam se i razbolio i otišao. Pobjegao sam...
Učiteljice su vodile djecu kroz Kameni grad. I sva djeca su uglas uzvikivala „Kameni grad, Kameni grad!”. Kad god bih to čuo, izašao bih iz ateljea i pomislio: „Pa, Bože, ne treba mi bolja publika”, započinje priču o čuvenom nikšićkom Kamenom gradu, njegov tvorac, poznati vajar Ratko Vulanović.

• Sada je 10 godina otkad nema Kamenog grada. Sada je na deponiji...

– Razvlače ga kusi i repati... Nosi ko stigne, ali još nijesu uspjeli cijelog da ga ponesu.

Obilazite li ga?

– Nijesam ga obišao posljednjih pola godine. Ne mogu da se savladam. Vidjeli ste ono veče u Udruženju književnika Crne Gore, kada sam počeo govoriti o njemu. Samo prekid i gotovo. Nema sile. Teško mi je. Odmah blokada. Ne mogu.

˘ Kad znate sudbinu Kamenog grada u Nikšiću, a onda odete u Beograd i vidite tamo svoj Kameni grad... kako se osjećate, šta Vam je na umu?

– Kameni grad u Nikšiću je bio kruna, a ovaj na Adi Ciganliji je, ipak na drugom mjestu po estetici, po značaju... Ovdje, u Nikšiću je bio istorija. Mene, kao i svakoga ko se bavi umjetnošću opsijeda Njegoševa „Luča Mikrokozma”, borba dobra i zla. Kadgod pogledam Kameni grad u Beogradu, prva asocijacija je Nikšić! Uvijek! Ja sam sa velikim prtljagom došao u Nikšić, da napravim nešto što svijet nema.

˘ Zašto baš u Nikšić?

– Zbog ovih suza koje sada idu.

˘ Koliko je trajala gradnja i zašto ste se odlučili baš za prostor između Dvorca kralja Nikole i Saborne crkve?

– Ovaj prostor su mi oni dali. Rekli su mi – zidaćeš ovdje. Tu su dolazili svi zvaničnici koji su i danas na vlasti. Dolazili i gledali. I apludirali mi, da bi po pravilu, veliko oduševljenje vodilo mržnji. Izgleda da je to uvijek tako. Ali, kako to sada nema mržnje u Beogradu? Mislite li da ne smetam vajarima u Beogradu? Smetam, ali su ljudi tamo rasterećeni. Tamo se ljudi zaduženi za kulturu i pitaju, a ovdje su ljudi zaduženi za kulturu srušili Kameni grad. Direktor Centra za kulturu, u vrijeme kada je rušen kameni grad, bio je vajar. To nije slučajno. Ne boli me toliko što je srušen: ostala su snimljena dva filma, on je sve poznatiji, ali... Nikšić je uvijek bio gospodin u svijetu, a Kameni grad bi mu bila kruna. To nije skulptura, to je poduhvat. Njegovo zidanje je trajalo stalno... za sve vrijeme njegovog postojanja.

˘ Kako ste uspjeli da formirate strukturu Grada, a da to neki zemljotres ne poremeti?

– On je zidan po principu naših međa. To sve jeste bilo ankerisano, ali kad bi zemljotres naišao, on bi ga samo drmnuo i sačuvao. Od zemljotresa prije propadne ono što je čvrsto vezano, nego ono labavije. Kako od zemljotresa ne propadne Đavolja varoš? Ipak, nije mu zemljotres došao glave, nego ljudi... Sjećam se kako sam vrištao kada su počeli da ga ruše. Tad sam se i razbolio i otišao. Pobjegao sam. Došla je komunalna policija sa dizalicama i kamionima. Najveću ulogu u odbrani Grada odigrala je moja supruga, Olivera, koja se borila koliko je mogla. Ja nijesam mogao da izađem. Tada sam se i razbolio. Možda je ružno što ću ovo reći, ali je ta mržnja samo zato što sam bolji od njih. Kameni grad je bio svjetska atrakcija. Šta bi danas Nikšiću falilo da ga ima? To se jedanput desi u životu. Ja ga više nikada ne bih mogao ponoviti.

˘ Kada bi postojala inicijtiva da se on vrati, šta bi to za Vas značilo?

– Novu snagu. Ali, on se nikada više onakav vratiti ne može. Kada sam vidio da je đavo odnio šalu, ja sam tražio da ga prenesu na moje imanje, u selo Laz. Rekli su mi da to nije moguće jer nema dobrog puta. Oni su otjerali Kameni grad, vjerovali ili ne, ispred radnje njihovog prijatelja kamenoresca. Kasnije sam po zidovima oko Nikšića, gdje su oni radili, pronalazio svoje grede. Eto koliko su naivni. Sve je to sada na sudu i ne može ih niko odbraniti. Civilizovani ljudi bi rekli: „Ratko, treba nam taj teren, gdje ćeš da ti vratimo skulpturu?” To me boli, a ne što mi skulptura nije ovdje. Dvadeset hiljada eura je koštalo rušenje!

˘ Koliko traje taj spor?

– Već deset godina. Znate, ne treba okolišati. Kameni grad je srušila jeftina politika i ljudi koji šićare na politici. Oni misle da su ušićarili... Pola ih je već na nebu, ako je na nebu.

˘ Poznatiji ste kao vajar, nego kao slikar. Gledam ove Vaše radove... izgledaju mi kao borba sa onim što kamen nije uspio da postigne?

– Ja tu fizičku energiju više nemam. Naišlo je vrijeme da moram zapisati, ostaviti trag o svemu tome. E, sad, ne pišem pismo slovima, nego priču pričam crtežima. To su sve vrtlozi, haos, ali ipak mislim da je neka sređenost utisnuta i u tom haosu. Moji crteži iz 1993. godine, dakle iz vremena građenja Kamenog grada bili su vedriji: bilo je radosti, bijelog, crnog, plavog, zelenog... a sada je sve to nestalo i pretvorilo se u crne vrtloge.

˘ Da li ovim radovima dajete nazive?

– Ne... Ne... Ja sve to ne shvatam ozbiljno... Šta mogu... Imam potrebu da ih uradim, a kad ih uradim više im ne pridajem važnosti. Nastavljam dalje da radim i ne opterećujem se onim što je bilo.

˘ Kada je iznijeta inicijativa za rušenje, ko je stao u Vašu odbranu?

– Pjesnici... i po neki slikar...
˘A Nikšićani?

– Slabo... Sloboda i hljeb ne idu zajedno. Ako hoćeš slobodu, onda nema hljeba, a ja sam čitavog života bio slobodni umjetnik. Drugari su me ubjeđivali da idem za Pariz. Kažu mi – idi ti jedini možeš da spavaš na klupi, kao klošar, i jedeš iz kante za smeće. Jeste, bio sam u stanju...

˘ Kako Vam izgleda likovna scena Crne Gore?

– Neosporno je da je narod rođen u ovim brdima, ili koji ima korijene u njima, talentovan. Talenat nije preveliko zdravlje. To je muka. Svi hoće da pišu, slikaju, crtaju... Dado Đurić je nesporno veliki umjetnik sa Cetinja. On je pobjegao za Francusku, kao ekskurzija i sakrio se iza nekog ćoška i nije se više vraćao. Nije smio da se vrati više od dvije decenije. Danas, to selo, pedeset kilometara od Pariza, po njemu se zove. Nije ostao na Cetinju da promoviše cetinjsko selo. Zašto? Nije jednostavno raditi u zavičaju. Ja sam jedini koji se vratio i ostao ovdje. Nikome to nije pošlo za rukom, ni Dadu, ni Toškoviću, ni Lubardi. Nikome. I da se vratim u mlade godine, ništa ne bih promijenio. Sve bih opet isto uradio. I opet bih bio u sukobu sa svima.

˘ Pa, da li Vas je Nikšić razočarao?

– Ne! Sagledao sam samo ko smo mi. To sam i ja.

˘ Oprostili ste?

– Moram oprostiti. Šta da uradim? Da odem na onaj svijet, a da ne oprostim? Ovdje me skoro niko nije cijenio. Nikom nijesam uzeo hljeb, profesorsko mjesto... Eto, uzeo sam kamenje, a Crna Gora toga ima u izobilju.

˘ U Nobelovom komitetu postoji Vaša skulptura, odnosno njena maketa...

– Tako je... Moje skulpture se nalaze i u Narodnom muzeju u Beogradu i u Narodnom muzeju na Cetinju, s tim što u cetinjskom njima podupiru vrata da ih vjetar ne zalupi.

˘ Nalazimo se u Vašem ateljeu, okruženi radovima i skulpturama... Desi li se nekada da samo dođete i ništa ne radite?

– Desi, ali rijetko. Da mi nema ateljea ne bih bio živ. Često se tako pitam, i kažem svojoj supruzi i djeci, da li sam zaslužio da imam porodicu. Nije normalno toliko biti vezan za atelje. Srećom, imam suprugu koja zamjenjuje i mene i nju.

ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ

Najčitanije danas

INFO

Zaštitnika prava čitalaca Dan-a

OMBUDSMAN

kontakt:

ombudsman@dan.co.me

fax:

+382 20 481 505

Pogledajte POSLOVNIK

Pratite rad OMBUDSMANA

Pogledajte IZVJEŠTAJE

Karikatura DAN-a
Karikatura
Pogledaj sve karikature >>>

Najčitanije - 7 dana


 

Prognoza dana

 



 

Developed by Beli&Boris - (c) 2005 "Dan"