Godinama smo, predano i bez kompromisa, tragali za ljepotama jezika srpskoga, bdjeli nad njegovom zlehudom sudbinom, pokušavali da ga branimo od nasrtaja onih koji su, zadojeni njime, ugrizli majčinu sisu i odjednom progovorili nekim drugim, i trudili se da ga, kao staro, dobro vino pretočimo u stihove, u tekstove. I ovih sam dana, suočen sa tvojim prvim i jedinim nenajavljenim i neopravdanim izostankom, opet tragao za riječju koja potire bespogovornost smrti, njenu konačnost i neumitnost. I našao sam je, ali ne u našem već u jeziku čije ime ni mrtvom ne smijem da ti pomenem. Ali, računam: bio si pjesnik a pjesnici govore univerzalnim jezikom ljepote i uzvišenosti pa me nećeš kaštigovati. Na tom se jeziku za one koji se iskradaju iz života ne kaže da su umrli već da su OTIŠLI! I evo, već neki dan zavaravam sebe da si samo OTIŠAO i da je samo pitanje trenutka kada ćeš opet banuti među nas, kao hajduk, spreman za novo jurišanje na sve podlo, neljudsko, izdajničko i kukavičko, na sve čega si se grozio i da ćeš onim svojim neponovljivih prozuklim, hrapavim glasom komandovati novi okup...
O pjesnicima se uglavnom govori kao o stvaraocima i cijene se kroz pjesme koje su stvarali. Ali, mada bi se o tvojim pjesmama i knjigama, sve od „Rose na metalu” pa do poslednje „Odbrane” moglo (i trebalo) puno toga reći, ja ću te ipak više pamtiti i za tobom više tužiti kao za čovjekom. Jednom si mi, dok sam pokušavao da smislim jedan od svojih brojnih oproštajnih govora rekao: „Što se zamlaćuješ i mučiš i sebe i one koji će te slušati. Kaži prosto, umro je dobar čovjek i time si rekao više nego da roman o njemu napišeš!” I bio si, kao i uvijek, u pravu. Šta o čovjeku može da se kaže više od toga i zar to dobro u nama nije svrha našeg postojanja i bivstvovanja? Ali, to dobro u čovjeku mnogima ili nije dato ili im je dato na kašičicu. Ti sam, svim svojim habitusom, bio si dobro, jedan od onih zbog kojih ona čuvena Maksima Gorkog „čovjek – kako to gordo zvuči” dobija puni smisao. A u tom dobru bila je sažeta sva tvoja hrabrost, testirana odavde do Banije i Korduna, sav tvoj patriotizam, ispoljen nebrojeno puta u nebrojenim situacijama, sve tvoje čovjekoljublje, humanost, nesebično drugarstvo i požrtvovanost. Ipak, od sve tvoje dobrote i ljudskosti, najviše me je fascinirao tvoj nepogrešivi osjećaj za pravdu i smisao za orijentaciju u ovim sluđenim vremenima. U svim prelomnim trenucima bez razmišljanja si znao da odabereš stranu i da tu gdje stojiš stojiš kao stijena.
Jutros je nad tvojim Rovcima sjenka. To si ti zakrilio nebo, ispisujući na njegovom plavetnilu poslednji, nedopisani stih svoje poslednje, nedorečene pjesme. A te pjesme su ponajbolje i najduže se pamte. Piši, brate Miloše, piši, ima još uvijek dosta nas koji razumijemo tvoj rukopis i znamo i pamtimo šta si rekao i šta si htio da kažeš.
Emilo Labudović
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
