Knjiga „Ogledanje tekstova”, književne kritičarke Maje Simović, ugledala je nedavno svjetlost dana u izdanju Udruženja književnika Crne Gore, u okviru edicije „Novi talas”, koja je u cijelosti posvećena mladim autorima.

• Otkud naslov „Ogledanje tekstova” i na šta nas, i prije samog čitanja, upućuje?

– Za nekog ko se uvijek nalazio u poziciji da govori o drugima, uviđam sada da je ponešto nezgodnije to činiti tako otvoreno o sopstvenom djelu ili poetici. Međutim, jasno je: dok govorimo, čitamo ili pišemo o drugima, mi govorimo, čitamo i ispisujemo sami sebe, i to je nešto čemu, u književnosti-životu, ne možemo pobjeći. Tako se nadam da će poneki tekst o Vonegatu, ili recimo Melvilu, moći da istupi ispred autora i da znatno bolje govori o njegovim stvaralačkim intencijama, a budimo pošteni pa dodajmo – i njegovim zabludama. Dakle, nesumnjivo smo relaciona bića koja se razotkrivaju u odnosima, i još važnije, u tome nismo jedini – to sagledanje-ogledanje kroz odnose je žižna tačka i ovih tekstova, ali valjda i književnosti uopšte. Sam naslov, „Ogledanje tekstova”, u intertekstualnoj referenci (ili aludiranju), i prije samog čitanja može ukazati na neku vrstu nestrpljivosti u iščekivanju i očekivanju tog drugog, dakle, čitaoca, i njegovog lica nadnesenog nad tekstom. Davanje naslova je, međutim, bio priličan izazov kako se samim naslovom morao prizvati onaj objedinjujući trenutak za tako raznoliki broj autora i poetika, katkad sasvim međusobno isključivih. Posvećeni klasicima ili mladim autorima savremene književne scene Srbije, Crne Gore, Makedonije, Slovenije, ovi tekstovi su se, u tematskom raznoboju, naizgled opirali nekom koherentnom naslovu, sve dok nisu počeli da se ogledaju jedni u druge. Samim tim, učinilo mi se da je, za naslov, princip ogledanja dobro rješenje. Dabome, ovaj princip i mimo postmodernog konteksta kojem, uslovno rečeno, pripada, važi za pisanje i čitanje uopšte, jer su oni oduvijek obilježeni „prastarom zebnjom” i „prastarom nadom”: da samo dostojnima „sopstveno lice izranja iz teksta”, lice koje je sigurno, nakon svakog pisanja i čitanja – isto to, samo malo drugčije – kao što je i svaki tekst.

• Upravo zbog te raznolikosti, koja žanrovska odrednica onda dominira u „Ogledanju tekstova”?

– Da, ukoliko na sve to dodamo da se „Ogledanje tekstova” sastoji od osvrta, ogleda, recenzija, prikaza itd, jasno je i zašto se javio problem kod imenovanja, jer kako obuhvatiti naslovom ono što je i žanrovski prilično neuhvatljivo. Znamo da su i Bart i Todorov naglašavali da je žanrovska odrednica jedna od najvažnijih kod čitanja, ali, iako ih je žanrovski pomalo nemoguće konkretizovati, ti tekstovi ipak žive neku sopstvenu logiku-poetiku sumatraizma, kako su u njihovoj štukaturi prilično umreženi i povezani, kao što je i sve na svijetu. A kako je cio svijet jedna velika metafora za čitanje, otud se Melvilovi svjetovi vrlo lako zrcale u Vonegatovom, Eliotovi u Lalićevim, Kalvinova postmoderna poetika čitanja u poetiku čitanja Goran Petrović. Dakle, jedino što je izvjesno, to je da je „Ogledanje tekstova” neka vrsta palimpsestnog kataloga: tekstovi svjedoče jedni o drugima, kao i o pristupu koji pokušava da bude sintetišući, u nekoj vrsti kontinuacije i fluidnosti, bez obzira na razlike.

• Ova knjiga nam dolazi u vrijeme kada se književna kritika doživljava ili kao rijetkost, ili kao nešto od čega smo umorni i od čega pomalo i zaziremo. Kao književni kritičar, kako Vi posmatrate stanje književne kritike danas?

– Prije svega, pokušavam nekako (izgleda neuspješno) da izbjegnem toj odrednici kritičara, iz poštovanja prema neprolaznim autoritetima iz te oblasti, ali iz još dva razloga. Prvi je sasvim šaljivog karaktera i pozajmljen od Teri Igltona koji kaže da ljudi koji u stvarnosti razgovaraju sa nepostojećim likovima završavaju po ludnicama, a u književnosti, kada razgovarate sa nepostojećim junacima, završavate kao kritičar. Drugi razlog je, naravno, nešto ozbiljniji. Čini mi se da više sebe posmatram kao skromnog tumača, štaviše, ako idem još dalje, onda kao pažljivog čitaoca koji ne kreće od pitanja šta neko djelo govori, već šta mu je učinilo. To je, čini mi se, nešto iskreniji i zdraviji odnos u kojem primarna želja i impuls nije da se raščini i raščereči živo meso teksta i stavi na kantare „strašnog suda” kritike iako je, jasno je, rezultat pažljivog čitanja sasvim sigurno iznošenje nekog vrijednosnog suda, što kritika i podrazumijeva. Stanje u književnoj kritici danas je takvo da se, tačno je, ili propisuje njena smrt, ili je u smrt požuruju. Ali, knjige nisu u žurbi i one umiju da čekaju, baš onako kako je i Volter Bendžamin zapisao – i hiljadu godina, ako treba, na pravog čitaoca, a svaki je pravi čitalac jednim dijelom i kritičar.

Aleksandar Ćuković

---