Istražujući trud humanitarnih radnika da tokom 20 godina „promijene svijest” raseljenih lica u Kampu Konik, uz selektivno učešće države, Čarna Brković, docentkinja na Odjeljenju za kulturnu antropologiju i evropsku etnologiju na Univerzitetu Getingen, zaključuje da je „u Kampu Konik postojala specifična politika državljanstva čiji su subjekti bili shvaćeni kao pre-politička bića”. U okviru teme „Kako misliti izbjeglištvo” na KotorArt Pjaci od filozofa, inspirisane aktuelnom migrantskom krizom, pozivajući se na Agambenove teze, ona je održala predavanje „Humanitarnost kao politika državljanstva”, uz zaključak da 20 godina „humanitarnog iskustva” izbjegličkog kampa u srcu glavnog grada imaju implikacije na organizaciju šire političke zajednice.
– Ono što se dešavalo u Kampu Konik je djelimično bilo uzrokovano činjenicom da su ti ljudi živjeli u kampu, a djelimično uzrokovano sveopštim tretmanom Roma na ovom prostoru i daleko šire. Pretpostavka da neki ljudi imaju nekakvu pretpolitičku svijest koju treba promijeniti je pogrešna i treba raditi stalno na tome da se ona promijeni, i kada su u pitanju Romi i kada smo u pitanju mi sami. Vrlo često se pretpostavlja da će evropeizacija biti moguća samo ako mi uspijemo da promijenimo svoju svijest i postanemo drugačija vrsta subjekta. Ovaj diskurs u promjeni svijesti se može fraktalno posmatrati u najrazličitijim kontekstima i svaki put on stvara mnogo više problema, nego što ih rješava i zapravo ne objašnjava šta se dešava, nego uvijek pozicionira neku grupu ljudi kao nedovoljno progesivne, moderne, razvijene i ne uzima način na koji je ta grupa ljudi „politička za ozbiljno, nego nekako pretpostavlja da je „pretpolitička”. Taj diskurs o promjeni svijesti je duboko problematičan kad je primjenjen na bilo koju grupu, uključujući i Crnogorce i Crnogorke, kazala je Brković. Napravila je razliku između „mijenjanja” i „podizanja svijesti”, naglasivši različit odnos države prema izbjeglicama iz 1991. godine iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine i „interno raseljenim licima”, kako su tretirane izbjeglice sa Kosova i Metohije od `99. godine.
– Izbjeglice u Kampu Konik su nekih 15 godina imale ambivalentan pravni status koji im je onemogućavao da pristupe javnom sistemu obrazovanja, zdravstva, ili zaposlenja. Iako im politički život (bios) nije bio omogućen, oni su ipak imali više od golog života (zoe). Život u Kampu Konik je bio organizovan izvan političke zajednice, ali ga nije moguće predstaviti kroz figuru homo sacer-a, kazala je Brković.
M.D.Popović

---

Raseljeni ne moraju biti u kampu
– Kamp nije nužno niti poželjno rješenje za problem izbjeglištva. Svaki kamp u svojoj strukturi je vrsta isključivanja i uspostavljanje nekog vanrednog stanja. Za ljude koji su početkom `90. došli iz Hrvatske i BiH u Crnu Goru, nisu pravljeni kampovi. Ideja da Rome sa Kosova treba smjestiti u „humanitarni kamp” došla je od InterSOS-a, koji je 2000. inicirao toliko kampova u Italiji, da su je zvali „Zemlja kampova”. Etnografska istraživanja u kampovima širom svijeta pokazala su da tek kad se kampovi zatvore i ljudi počnu da žive unutar političke zajednice u gradu, dolazi do nekakve normalizacije stanja, što je dobar primjer tretmana izbjeglica, kazala je Brković odgovarajući na pitanje iz publike.


Granice sve nepropusnije, muka sve veća
Urednica Pjace od filozofa Paula Petričević istakla je primjer NVO „Bona Fide” iz Pljevalja, koja se bavi „spašavanjem golog života migranata koji su potisnuti sa crnogorsko-bosanske granice, a čije aktivistkinje se susreću sa potresnim svjedočenjima ljudi koji na svaki način pokušavaju da se domognu `obećane zemlje` na granicama koje postaju sve nepropusnije, sve agresivnije i sve zatvorenije”. Posljedice neoliberalizacije humanitarnih projekata sežu duboko u pore savremenog društva i taj diskurs se povratno odnosi i na nas, kad krenemo na neku drugu adresu, a „slučaj Konik” pokazuje naš svakodnevni, svagdašnji banalni rasizam kojeg ni kao pojedinci ni kao instutucije nismo svjesni, zaključila je Petričević.