Toplim aplauzom kojim je tri puta vraćala glumice na scenu Kulturnog centra „NikolaĐurković“, kotorska publika je pokazala visoku empatiju prema izbjegličkoj priči mlade žene u predstavi „Da bar nisam žensko“, u produkciji „Beo Arta“. Bez daha su gledaoci i gledateljke pratili scene nasilja, fizičkog i psihološkog, koje na svom putu od Bliskog Istoka do juga Srbije, preživljava Zahra, uspijevajući da sačuva svoje dostojanstvo, vrline i humanost. Sjećajući se svoje babe kojoj je muž odsjekao nos i gornju usnu, da ne bi doživjela sličnu sudbinu, junakinja priče je pobjegla sa majkom, bratom, a na svom putu do Balkana sretala je mnoge krijumčare, kojima je novac najveća svetinja. Krijumčarka joj na samrti povjerava svoju kćerku i ona je vodi sa sobom sve do izbjegličkog kampa, a sada čeka papire u nadi da će dobiti zeleno svjetlo za novi i humaniji život. Scenografiju i režiju potpisuje Vladan Đurković, Adrijana Pajić je kostimograf, dramaturškinja Nina Džuver, Milica Stefanović, je igrala Zahru, a uloge krijumčarke Rahe i Fatime, predstavnice evropskog miljea koja radi u imigracionom odjeljenju, tumačila je Vaja Dujović.
redstava je nastala tako što je dramaturškinja Nina Džuver, radeći u okviru umjetničke organizacije „Moto“ iz Beograda, prije godinu ipo dana u izbjegličkom centru u Bosilegradu (na jugu Srbije) intervjuisala Mahbub Tahiri (Zahra), mladu Avganistanku iz Irana, koja ne prihvata svoj ropski položaj i želi za sebe novu šansu u Evropi.
–Ovo je univerzalna priča o nasilju nad ženama, ali ne samo u sistemu Bliskog Istoka, priča inspirisana istinitim događajima. Iako nismo uspjele da se potpuno poistovjetimo sa tom vjerom uopšte, mnogo je to daleko od nas, naših shvatanja na Balkanu, poveznicu smo našle u toj gorkoj priči o migrantima, o selidbi iz svog doma, sa čime se mi kao narod u velikoj mjeri susrećemo. Mislim na cijeli prostor bivše Jugoslavije i to mi je bilo najteže, a i najdraže - da možemo ljudima kroz ovu priču da približimo koliko je to strašno, posebno ženama čija je sudbina toliko neizvesna. To je na mene najveći utisak ostavilo, i danas ne znamo gdje su i kako su završili neki ljudi, kaže Vaja u razgovoru za „Dan“.
–Osjećamo da imamo jaku priču da isporučimo i budemo na visini zadatka da ljudi to osjete, a da ne budemo patetične. Te žene nisu ostavile utisak žrtve, one su vrlo mlade, mlađe od nas desetak godina, a već sa tako teškim sudbinama, to su „žene-stijene“. One su učestvovale u kreiranju predstave, a pjesma na kraju je Mahbubina ideja. Bitno je da se ljudi povežu sa tom teškom pričom, kazala je Stefanović. Predstava je krenula u svoj život, u Srbiji je igrana osam puta van Beograda, u manjim mjestima, u Crnoj Gori - u Budvi, Baru, a poslije Kotora, u januaru će biti izvedena i u Tivtu.
M.D.Popović
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
