Postavkom „Oxytocin and A Little pixie-dust” u Perjaničkom domu, galeriji Centra savremene umjetnosti Crne Gore, publici se do kraja mjeseca predstavlja slikarka
Jovana Šarac. Publika može pogledati njene aktove-portrete žena, zajedno sa njenim apstraktnim viđenjem hormona – stanja proizvedenih hormonima, kosmičke-zvjezdane prašine, kao i magičnog vilinskog praha iz Zemlje Nedođije... No, iako je riječ o različitim izrazima, povezani su sjajem, doslovnim presijavanjem šljokičastih boja-glitera, kao i isijavanjem posebne optimistične energije, skoro pa opipljive, iz svih slika.
O šestoj samostalnoj izložbi Šarčeve istoričarka umjetnosti
Ivana Milojko je zapisala da oni predstavljaju sredstva upitanosti i odgonetanja kroz specifično simboličko izražavanje i parče ličnog, izmaštanog umjetničkog neba. Kako dodaje, razlaganjem autoportreta na prikaze neba i figure ženskog tijela ili prizora iz ekranizovanih bajki, Jovana traga za djetinjim, ali i intiuitivnim ženskim principom u sebi.
– Umjetnički opus Jovane Šarac nije negacija sveprisutnog blještavila ili njegovo puko kritikovanje kroz subverzivnu afirmaciju. Biti kadar izabrati šljokice, te već odavno prezrene vinovnike kiča kao sredstvo svog umjetničkog izraza, na njima utemeljiti stvaralačku poetiku i sopstveni svijet simbola â divljenja je vrijedna sposobnost, budući da takva umjetnost nastaje iz samih otpadaka kulture – zapisala je Milojko.
Slikarka kaže da je do apstrakcija došla postepeno, počevši da radi portrete, autoportrete, potom figuru-akt žene, da bi tek onda došla do apstrakcije.
– Slikala sam ženske aktove jer me inspiriše snaga žene, i onda sam došla do hormona koje prikazujem na ovim apstraktnim radovima ili ih nazivam po nekoj magiji. Uostalom, inspirišu me vile čarobnice iz bajki, slično kao u Zemlji Nedođiji – kaže Jovana Šarac, pojašnjavajući da upravo zbog toga koristi šljokice i sjaj i na slikama. A, to se odrazilo i na naslov izložbe.
– Sjaj asocira na nešto magično, na nedorečeno, ali i na tajnu u meni – kaže slikarka, dodajući da smo u svakodnevnom životu izgubili osjećaj za magiju i magično koje nas okružuje i koje nam uljepšava život.
– Žao mi je što ove moje šljokice vezuju za kič, no, upravo njih vezujem za magiju. Slično kao kada gledate crtani film pa se kada se one pojave, pojavi i neka čarolija. I to i jeste, kao i u nazivu izložbe – oksitocin i malo vilinske prašine, ono malo što nam treba u životu, i naravno – ljubav – kaže umjetnica. Dodaje i da joj je za izradu apstrakntih slika bilo potrebno više vremena.
– Svi misle da je lako naslikati neku apstrakciju, a nije tako. Jer, potrebno je dosta vremena za uraditi nešto apstraktno, a da ima nekog smisla i da bude ubjedljivo, to je teže nego naslikati figuru čovjeka. Radila sam ih danima. I, svaka slika ima svoju priču, i razlog zašto je takva kakva jeste, i to me čini zadovoljnom – kaže Šarac.
Ž.J.
Život je uvijek lijepŽivot je uvijek lijep
Na slikama do izražaja naročito dolazi zlatna boja, boja mistike i moći.
– Pasiju prema zlatnoj boji gajim još iz djetinjstva, i uvijek mi je prva asocijacija na nju Zvončica iz priče o Petru Panu i njenom zlatnom prahu. Jer, kad ona pospe prah oni dobiju mogućnost da polete u Zemlju Nedođiju. Ja kao dijete vjerujem da sve nije crno-bijelo, i da oko nas ima magije i čarolije na svakom koraku. I time želim da se bavim. Uostalom, ljudi svakodnevno treba da pronalaze inspiraciju, čak i u teškim trenucima.
Jednostavno, treba shvatiti i osvijestiti da je život uvijek lijep.
Treba tragati i tražiti ono lijepo i pozitivno, jer onog ružnog ima i previše – poručuje slikarka Jovana Šarac.
)){kind=small}
