Srpskom književniku
Jovici Aćinu sinoć je na svečanosti u Vladinom domu na Cetinju „Njegoševu nagradu” uručio predsjednik Crne Gore
Milo Đukanović. Visoko državno priznanje pisac je dobio za roman „Srodnici” koji je objavljen 2017. godine u izdanju beogradske „Lagune”.
– Zahvaljujući onima koji su moje djelo izabrali da bude odlikovano nagradom koja nosi ime velikog pjesnika, a čijim duhom bi mogao da se diči vaskoliki svijet, želim da vam uputim nekoliko riječi o fikciji ne mareći da li će te riječi naposletku biti shvaćene kao pohvala ili kuđenje toga o čemu ću govoriti. Smatram da bi taj moj naum Rade Tomov ustoličen kao Petar Drugi Petrović Njegoš razumio – rekao je Jovica Aćin.
On je dodao da Njegoševo djelo baš kao i sva velika djela nudi mogućnost da se postavimo na mjesto drugog.
– Tako možemo da osjetimo muku ljudi u situaciji koju nam pjesnik dočarava, možemo da osjetimo čak i njihova kolebanja, ali najviše što ćemo osjetiti jeste pritajeni bol koji se najizrazitije stiče u liku vladike u „Gorskom vijencu” i nesumnjivo je njen istočnik u samom piscu u vladici Petru Drugom. To je Njegošev bol, a ja ga shvatam kao stalno upozorenje da jedini koji mogu da otvore sve pod svojim stopama jesmo mi sami – rekao je Aćin.
On je naveo i da imaginacija koja stvara fiktivni svijet ili stvarni svijet preobražava u fiktivni nije samo dio čovjekovog aparata prilagođavanja u stvarnom svijetu, nego još više glavno sredstvo opstanka i saznavanja svijeta.
– Ne samo kao vladar i vladika, već kao pjesnik, Njegoš je jurio ka slobodi. I to je primjetno sa svakim njegovim stihom. Nema ukočenosti, nema paralize izazvane zavisnošću, samo nesputano kretanje stihova kojem epska i lirska etika doprinose. Rekao bih da je to i moja želja – pripovijedati prirodno i u ritmu odvijanja života. Samo ono što je nezavisno može biti valjano u pisanju, onda će književnost kao i svaka druga umjetnost slaviti raznolikost i nastaviti da obara granice među rasama, nacijama, vjerama, rodovima. Sloboda kojoj je Njegoš u svome pjesništvu stremio, ostaće mu spomenik – rekao je, između ostalog, Aćin.
Laureatu i brojnim zvanicama u Vladinom domu obratio se predsjednik Đukanović koji je kazao da književnost kao beskonačno traganje razumijeva i srpski književnik Jovica Aćin, ovogodišnji dobitnik Njegoševe nagrade te da su njegova bliskost s junacima, saosjećajnost i humanistička nota u brojnim knjigama je traganje za smislom života.
– Upravo kao što je i djelo pisano u stvaralačkoj osami – u bliskoj korespodenciji sa samotničkom pozicijom koju je odabrao naš Njegoš koji kaže: „Dužnost mi je tihost, dužnost mi je mudrost”. Nesvakidašnja posvećenost pisanoj riječi kojoj je decenijama predan Jovica Aćin, kao pripovjedač, esejista, romanopisac, prevodilac i urednik, ovjenčana je ovim priznanjem – rekao je Đukanović.
Predstavnik žirija za dodjelu Njegoševe nagrade
Ivan Lovrenović je kazao da je Aćinovo djelo stilski, poetički i misaono koherentno i samosvojno i da svaki rukopis prožima aćimoski duh koji je, kako je rekao, vazda napet između dobrohotne ironije i uvid u duboko ljudsko stanje.
– Da ovakav pisac sa takvim književnim djelom ponese visoku nagradu s Njegoševim imenom, odlučilo je nešto što im je ipak zajedničko. Rekosmo književnost. Ali, ne naprosto književnost, nego nešto sudbinsko i odlučujeće što se i u Aćinovu primjeru ukazuje kao uvjerenje da su književnost i život jedno. Da jedno bez drugog dolaze gotovo do gubljenja granice, a da svoje najbolje darove snage i mogućnosti valja davati tako da ono što pišeš ne smije biti ni osrednje ni samo dobro, nego baš najbolje, najsavršenije – rekao je Lovrenović.
Z.P.
)){kind=small}
