Povodom tri decenije od smrti Danila Kiša u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti juče je održan omaž ovom velikom jugoslovenskom i evropskom piscu. O životu i stvaralaštvu Kiša govorili su književnici
Božo Koprivica, prof. dr
Vladislava Gordić Petković i
Radoslav Petković, koji su za ovu priliku došli iz Beograda.
Gordić Petković je u svom izlaganju ocijenila da je Danilo Kiš na savršen način smjestio život u literaturu – „tegobno i mučno, u skladu sa njegovim životnim i istorijskim okolnostima, ali savršeno”.
Ona je povukla paralelu i pronašla sličnost između Kiša i Šekspira, pa je rekla da ova dva pisca, pored mnogo sličnosti, povezuje i ekonomičnost jezika.
– O Kišu se može govoriti kao Hamletu književnosti – kazala je ona i napomenula da našeg velikog pisca sa najpoznatijim Šekspirovim i književnim junakom čovječanstva povezuje i „pitanje dramatizacije savjesti i bol i samoća”.
– Kiš je bio sve samo ne konvencionalan. I kada je rekao da je učinak literature nevidljiv, neproračuljiv i dalekosežan i ništavan istovremeno on je zapravo pokušao da nam kaže da je književnost sloboda po sebi i sloboda za sebe, da je to, kako je rekao, kategorija duha koja ima prvorazrednu ulogu. Ili, da bi se pisalo treba živjeti od iluzija, kazao je Kiš – istakla je ona.
Radoslav Petković je kazao da je „njemu i cijeloj jednoj generaciji koja je stasavala početkom sedamdesetih Kiš bio svjetionik”. Bio je i ostao neosporan pisac, prisvajaju ga svi – „i oni čijem se prisvajanju on ne bi radovao”, kazao je Petković. Već tri decenije, koliko ima od Kišove smrti, tumačenja njegovog života i djela su obojena politkom, „iako je krajnje pogrešno svesti ga samo na politiku”, poručio je on.
Božo Koprivica je naglasio, u svom gotovo poetskom podsjećanju na svog prijatelja, da je „Kiš kao vitez svoju nesreću izdigao u nebesa, da je pokrenuo pakao literature”.
– Kiš je najiskreniji pisac u jugoslovenskoj književnosti 20. vijeka. Iskrenost i krvav trud doveli su Kiša do čitkosti i otmjenosti stila. On je najveću odgovornost imao pred samim sobom. To je bila samurajska disciplina. Kiš nije kalkulisao, nije mislio šta će ko reći, vidjeti... Nije nikad mislio na posao, urednikovanje, profesuru, pare, karijeru, nagrade, putovanja... Bio je apsolutno posvećen književnosti, sve je uložio na svoj dar. Krleža u pismu iz 1973. piše mu: „Vama dar nisu oprostili”, a on je znao šta je dar. A, najveći dar mu je bila potpuna iskrenost – kazao je Koprivica.
S.ĆETKOVIĆ
Osvrćući se na Kišovu poetiku Petković je konstatovao da su, shodno strašnim okolnosima u kojima je odrastao, njegova djela gotovo uvijek obojena smrću, koja je neumitna i neizbježna.
– Fantazija i literatura su poslednja odbrana, onda kada se sve ruši, lomi, onda kada slijedi smrt. Pred tom neizvjesnošću ostaje nam samo fantaziranje – zaključio je on Petković koji je svoj iskaz o velikom piscu završio odlomkom iz knjige „Peščanik” za koju je Kiš nagrađen NIN-ovom nagradom 1973. godine.
)){kind=small}
