Podgorička publika sinoć je imala priliku da premijerno vidi komad „Pukovnik ptica” podgoričkog Gradskog pozorišta u KIC „Budo Tomović”. Komad Večernje scene Gradskog je po istoimenom tekstu bugarskog dramskog pisca Hrista Bojčeva režirao Marko Manojlović, koji je i ovom režijom utvrdio svoj status režisera koja zna kako da publiku vodi kroz priču, kako da joj je na najbolji način približi, a da joj pritom ne podilazi.
„Pukovnik ptica”, nagrađivani komad Bojčeva, priča je o grupi ludaka u manastru u nekoj balkanskoj zabiti. Oni su samo prividno izolovani od civilizacije. Vrijeme u „karantinu” počinju prekraćivati formiranjem jedinice koja treba da u zemlji uspostavi red, da postave novu vladu, a koja će ih „uvesti u Evropu”...
Bojčev je komad napisao 1997. godine, u vrijeme koje se poklapa sa Manojlovićevim odrastanjem. Godinama koje generacije od `80. unazad, pamte uglavnom po nemilim dešavanjima. Mnogi kažu da i današnji klinci odrastaju i žive u sličnim vremenima, pa čak idu i toliko daleko da kažu da su i generacije koje su `90. bile zreli ljudi živjeli isto kao i njihova „generacija” sada. Manojlović, pak, kaže, ne slaže se u potpunosti s tim.
– Ova predstava upravo i priča o tome da je nemoguće kvalitet života izmjeriti samo materijalnim, samo poređenjem materijalnog i egzistencijalnog stanja. Naši roditelji su živjeli u jednoj zemlji u drugačijim uslovima. Kada sam ja završavao fakultet, moj otac mi je tada rekao: „ Kad sam ja završio fakultet, imao sam osjećaj da je cio svijet preda mnom”. To znači da ste vi tada imali jednu zemlju koja je stabilno stajala na svojim nogama, koja je bila optimistična, koja je išla naprijed, koja je gradila, i taj duh se osjećao na svakom koraku. Nažalost, mi smo raspadom Jugoslavije,
sada još uvijek u fazi traganja za nekim identitetima, i još uvijek treba da krenemo ponovo ka toj izgradnji, a sve to nekako sporo ide – kaže Manojlović.
Mislite da nama sada, ili Vašoj generaciji, ili klincima koji sada rastu, nedostaje optimizam?
– Ne nedostaje nam optimizam, već osjećaj da se može nešto promijeniti, da se može krenuti, osjećaj da mogu da se urade stvari, da je svijet pred njima, da su im otvorena sva vrata, nedostaje osjećaja širine, osjećaja da nekako zajadno idu u dobrom pravcu, i u istom pravcu sa sopstvenom državom.
Možemo li uvijek za taj nedostatak osjećaja mogućnosti kriviti samo nekog izvan nas?
– Samo poredim ovo i ono vrijeme, a krive jesu neke generacije, kao i mi sami. I to je jedna od tema predstave. Jer, kad se ljudi ujedine onda mogu zaista sve, ali je potrebno da izađu iz ličnih interesa, i osjete taj poziv da služe nekom višem smislu
Zašto ljudi na Balkanu vole metaforu da je lud čovjek na tragu istine? Slično uzrečici, parafraziram, „nije normalan ko ovdje ne poludi”, kojoj je čini se i Bojčev na tragu?
– Mislim da je to zbog podneblja i jedne zaista burne istorije koju su imali ovdašnji narodi, pa nije ni čudo. A, kaže u komadu Hristo Bojčev: „Sve velike ideje, sve velike inicijative su u početku djelovale kao ludilo”. Uostalom, prije nekih iks, iks, iks godina, da sam rekao da ćemo mi ovaj razgovor snimati i va ga zahvaljujući tome kasnije prenijeti, neko bi nam rekao da smo zaista ludi. U tom smislu je sve što je čovjek izmislio, a što je i unaprijedilo čovječanstvo, u početku izgledalo kao ludilo. No, nekako se ispostavi kao dobro. I u komadu kad kažu – „Nas ludake ovdje niko ne shvata ozbiljno”, pa možda bismo trebali da ih počnemo ozbiljno saslušati što imaju da kažu.
Nedavno sam pročitala izjavu da u životu razlike između komedije i tragedije nema. Možemo li to reći i za „Pukovnika pticu”?
– Mi imamo na Balkanu žanr tragikomedija. Svi naši najveći filmovi i drame su tragikomični, pogledaj samo rad Dušana Kovačevića, Sterije, Nušića, sve su to tragikomedije. U tom smislu to jeste specifična stvar. Mi imamo jedan odnos da dok patimo možemo da se smijemo sopstvenoj nesreći. Jako čudna kombinacija.
Da li nas zato ne razumiju najbolje van granica Balkana?
– Što da radimo, valjda ne može drugačije.
„Dođite, pogledajte”, to ste rekli na konferenciji za novinare, a to reditelji najčešće ne govore. Zašto ste to učinili?
– Svaki čovjek koji stvara ne radi to samo da bi pokazao drugom, već radiš to nadajući se da postoji neko kao ti, da će se naći neko ko razmišlja kao ti, ko se smije kao ti, ko dijeli iste patnje, ili ima sličan smisao za estetiku. I kao reditelj, dok praviš predstavu, ti si u stvari gledalac, i radiš ono što bi ti kao gledalac volio da gledaš. I, lijepo ti je kada vidiš da postoje ljudi koji razumiju to što si ti uradio, ne na nivou da ti to godi sujeti, već na nivou razmjene. I satisfakcija ti je kada vidiš da je uspjela ta razmjena.
Kažu da Vi volite klasičnu formu. Što bi to trebalo značiti danas?
– Klasično može biti na nivou dramaturgije ili na nivou forme. Želim da ispričam priču, i ako me to čini tradicionalistom, onda neka bude, mada ne vjerujem u te podjele. Jer, 2020. živimo u eklektičnom smislu, pogledajmo samo kako su ljudi oko nas obučeni a svi su na istom događaju, i u tom smislu sve je moderno, ne postoji nešto što nije rađeno, samo je pitanje da li je živo ili ne. Da, ja sam ljubitelj priče i oduvijek sam bio, i volim priče, volim ideju da te neko vodi kroz nešto i da ti na krau nešto saopšti ispod sve te radnje. A, što se tiče forme mislim da je naša predstava bogata nečim što je nemoguće definisati, pri čemu mislim na divni pokret koji je osmislio Kecojević, ima tu realnog igranja, pa do slepstika
Znači, volite da saopštite poruku, ne prepuštajući publici da odgonetava „što je pisac htio da kaže”?
– Ne znam da li je to poruka, zaključak, ali volim da mislim, i volim to i kao gledalac. Hičkok kaže: „Volim da te vodim”. Odnosno, volim da se kao gledalac prepustim nekome ko će me voditi kroz priču i ko će manipulisati mojim osjećanjima da bi me na kraju ostavio s osjećanjem koje je on tačno želio. I to je za mene, kako kaže Artur Miler – „laž koja priča istinu”. U tom smislu kada sam gledalac volim da me povedeš, da se prepustim tvojim rukama, a ako mi se ne dopada, ako mi je truckavo, ja ću da izađem. U tome je i suština pozorišta. Ž. JANjUŠEVIĆ
Predstavu kreirali...
Predstava Pukovnik Ptica” igra i večeras, u nedjelju, 26. januara, od 20 časova u velikoj sali KIC-a. Pored reditelja Manojlovića, doprinos kreiranju komada dali su dramaturškinja Dragana Tripković, glumci Branimir Popović, Branka Femić Šćekić, Emir Ćatović, Goran Slavić, Jelena Simić, Goran Vujović i Miloš Pejović, kao i scenografkinja Vesna Popović, kostimograf Adrijana Pajić, koreograf Damjan Kecojević.