Slikarstvo traži cijelog čovjeka, ono spada u vizuelne umjetnosti, a mi smo sada došli u vrijeme kada se sve više „bježi” od slikarstva. Ovo što radim je jedan pristup klasičnom, tradicionalnom slikarstvu, gdje postoji četka i paleta. Pobornik sam toga, smatram da pejzaž ne može da bude prevaziđen. Ako je u Egiptu na zidu piramide bila naslikana ptica, zašto ja sada ne bih naslikao pticu? – pita se akademski slikar Vladan Ranđelović, docent na Fakultetu likovnih umetnosti u Nišu u razgovoru za „Dan”. Njegova izložba ulja na platnu, lesonitu i medijapanu „Granična linija površine”, otvorena u Gradskoj galeriji u Kotoru, primjer je slikarskog majstorstva u domenu klasičnih tema, kojima on daje svoj pečat, izraz u boji, kompoziciji. Pod vizuelnom umjetnošću on podrazumijeva performans, stvaralaštvo nastalo posredstvom televizora, video-projektora, video-bimova. Objašnjava da sada umjetnici zemalja u tranziciji nastoje da „preko noći” razviju savremenu umjetnost, „da izvedu performans, neki trik koji će da oduševi i da šokira, a proizvod toga ne postoji”.
– Nisam protivnik savremene umjetnosti, čak mislim da ona šalje dobre poruke, tjera na razmišljanje. Ja sam prvenstveno slikar, ne umjetnik, to je nešto što dokazuje vrijeme, ali sve više mladih ljudi na prvoj godini Fakulteta likovnih umjetnosti postaju „umjetnici”, a da ne govorim kad završe. Ne nauče da slikaju, a već su umjetnici. Ne mogu svi da budu Marina Abramović, neko mora da ostane i klasičan slikar, kaže Ranđelović, koji ove godine predaje predmet Večernji akt, a biran je za profesora Crtanja i Slikanja. Ističe da ima dosta kolega iz Srednje umetničke škole „Đorđe Krstić” u Nišu, koji su završili studije na FLU na Cetinju, a on je slikarstvo diplomirao u klasi prof. Hilmije Ćatovića na FLU u Prištini. Prije par mjeseci izlagao je u Pragu, a već 20 godina učestvuje u Skopskoj koloniji Ljubanci, u koloniji Bitolj - Pelister, učestvuje u kolonijama uz Dunav, zatim u Višegradu. U Baru je izlagao prošle godine, a 2013. i u Petrovcu, gdje je konkurisao za izlaganje naredne godine na Bijenalu akta malog formata. Puno radi, to od njega zahtijeva i mjesto docenta na FLU u Nišu, puno izlaže i smatra da se od umjetnosti može živjeti.
– Može, ali treba da se radi i slikar ne smije sebe da precjenjuje. Ako ima slika, te slike nađu put do kupca. Normalno, ponuda je velika, cijene su pale - cijena nekih mojih formata prije deset, 15 godina sada je podijeljena sa tri. Umjetnost ide u pravcu savremene vizuelne umjetnosti, slika se kao proizvod gubi, a ovamo se otvorio prostor amaterima koji slikaju dopadljive teme. Tržište ima veliku ponudu, kvalitet je opao, normalno da je pala i cijena. Zatim, otvoren je veliki broj „neozbiljnih galerija”, suvenirnica, gdje se slike pojavljuju uz lampe i nakit, pa i zbog toga cijena slika pada. Da bi slike došle do pravih kolekcionara, potrebno je da nađete pravog galeristu, koji radi sa ozbiljnim slikarima, galeristu koji forsira nekog slikara, ako on ima kvalitet. To je jedini put da od slikarstva i živite, sa pristojnom cijenom slike i posvećenim radom, poručuje Ranđelović.
Podsjeća da je u vrijeme „one Jugoslavije” država ulagala u umjetnike, zidali su se hoteli, za koje su angažovani kvalitetni umjetnici, koji su namjenski radili mozaike, vitraže, slike. Skulptura je bila veoma zastupljena, u „Titovo vrijeme” svako selo imalo je spomenik palim borcima, a to su pravili angažovani vajari, koji su živjeli od toga.
– Sada je to sve nestalo, te umjetnosti više nema, postoje neki projekti gdje mladi slikari konkurišu, izvode sve to, izdvajaju se određena sredstva koja idu za kulturu... To je neki drugi način, vidim da se mladi edukuju u tom pravcu kako napisati projekat i izvesti sve to, zanemarujući svoj zanat, primjećuje Ranđelović.
M.D. POPOVIĆ

---

Vrijeme će pokazati šta će ostati
– Mora da se radi i da se uči, jer ništa se ne postiže preko noći, ako se u ateljeu ne provodi šest do osam sati, teško da će od mladog čovjeka slikar da ispadne. Slikarstvo nije trik, magija, (možda je magija kad se boje miješaju, ali to je stečeno radom). Suvišno je pričati da slike nema bez crteža. Neko bi da slika deset minuta, a onda uloži u promociju svega toga kao neko „genijalno djelo”, ali to je kratkog daha. Slikarstvo nije „blic” foto-aparata, ono nije trenutak, slikarstvo je nešto što traje, a slika - nešto što ostaje iza slikara. Šta će ostati, vrijeme će pokazati, poručuje Ranđelović.


U ateljeu po osam sati dnevno