Proslavljeni riječki slikar Dražen Filipović Pegla krajem prošle godine, u saradnji sa galerijom „Čermin” pokrenuo je ciklus likovnih izložbi na prosturu bivše SFRJ. Nakon Ljubljane, druga u serijalu izložbi radova velikog umjetnika održana je u Beogradu, u galeriji „Neon”, a pod nazivom „Sinergija”. U intervjuu za naš list, istaknuti likovni stvaralac, posve autentičnog iskaza, čije su slike izlagane na brojnim izložbama širom svijeta govori o ciklusu predstojećih izložbi na ovim prostorima, o uzorima u likovnoj umjetnosti, o svom radu...

• Kako ste došli na ideju da pokrenete ciklus Vaših radova na prostoru bivše Jugoslavije, zapravo u regionu?

– Djetinjstvo vezujem za Srbiju, jer sam do šesnaeste godine živio u Novom Sadu. Tamo sam završio osnovnu školu, zbog posla kojim se bavio moj otac. On je bio predstavnik „Bate”, kasnije „Borova”. Otvarao je filijale, tako da smo se mi puno selili. Međutim, po dolasku u Rijeku, otac mi je preminuo, pa smo tamo ostali do dana današnjeg. Ali, sada sam u toj drugoj državi i zbog toga smo, recimo, dali naziv ovoj drugoj izložbi „Sinergija”, jer smatram da umjetnost nema granica, politika nas negdje razdvaja – ne razdvaja, ali nisam spomenuo da mi je pokojni otac bio iz Crne Gore, a majka iz Slavonije, tako da sam ja iz mješovitog braka, neopterećen bilo kakvim političkim i ovim problemima danas. U saradnji sa galerijom „Čermin”, odlučili smo da napravimo ciklus izložbi u zemljama bivše Jugoslavije.

• Šta je presudilo da odaberete poziv slikara? Kako ste se okrenuli likovnoj umjetnosti, odabrali je kao svoj poziv, sudbinu?

– Jako rano sam se počeo baviti likovnom umjetnošću, od osnovne škole sam imao peticu iz crtanja i to je do dana današnje. Normalno smo se razvijali, školovali, završio sam Pedagošku akademiju, likovnu umjetnost, poslije toga sam dobio naziv profesora animacije kulture, diplomirao sam organizaciju kulturnih djelatnosti. Međutim, nikada nisam radio u nekakvoj državnoj firmi, čitav život sam samostalni umjetnik i čak sam penziju, zaradio kao samostalni umjetnik preko Zajednice umjetnika Hrvatske. Član sam Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeka, bio sam predsjednik u tom udruženju, bio sam predsjednik Umjetničkog savjeta i do dana današnjeg sam član Umjetničkog savjeta Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Član sam i Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zagreba, tako da praktično čitav život, moj radni vijek je bio vezan uz likovnu umjetnost, a mislim da će potrajati i dalje. Znam pouzdano da bi mnogi likovni umjetnici, sad pričam o mojoj branši, jer sam i u strukturama uprave Hrvatskog društva likovnih umjetnika, željeli izlagati, bez ikakvih problema bi dolazili i pokazivali ono što znaju raditi. Te granice kod nas većine ne postoje, ali uvijek ima kukolja. Nekako sam dobio utisak da to čine oni nesposobniji umjetnici. Onda prebacuju svoje frustracije na neka druga polja i neke druge teme. Recimo, što se mene tiče, što se tiče tih performansa, ja sam tradicionalni slikar, međutim, vidim da neki performeri, oni su se najčešće nekako zakukuljili u okvire, vjerovatno zato što se tamo i dosta govori, ali se drže samo područja u kojem oni vladaju, možda se drugima to ne bi i svidjelo. Ali, slika je nekako kompatibilna s arhitekturom i onda ona stvarno nema granica, ona je i dekorativni i funkcionalni likovni segment.

• Kako ste gradili svoj stil, autentičan na svjetskoj likovnoj sceni?

– U mojoj istoriji, da tako kažem, izlagačke djelatnosti i rada, naprije sam na Akademiji, kao i svi drugi, radio realizam, hiperrealizam, dok nisam našao svoj stil. Onda je bio period geometrijske apstrakcije, zatim je bila nova slika i u zadnjih dvadeset godina prešao sam na perfekcionistički pristup radu. To mi nazivamo spiralna faktura ili tekstura koja omogućava transparentnost probijanja boja iz fundamenta, iz podloga, a pikturalni način slikanja to omogućava, radi se u fazama, to je u stvari slika obojenog crteža. Jer, ja dan-danas smatram da je crtež osnova za sliku. To je vrlo specifično, ali ova nova savremena umjetnost nije nekako profitabilna, pogotovo ovim novim stremljenjima videa, performansa, oni nemaju tržišnu vrijednost. Egzistiraju oni koji su završili škole i rade u prosvjeti. Međutim, svi oni ostali, a taj posao predavača na školama većinom je popunjen, ako neko ode u penziju, neki ga umjetnik zamijeni i nekako egzistira. Sve ovo je na marginama egzistencije, jedva preživljavanja. Smatram da sam uspio, da sam preživio sve te nedaće koje donosi savremena umjetnost.

• Kako glasi Vaš životni moto?

– Nemoj biti povučen. To je najkraće. Jer, ako si povučen i misliš da će te neko sam otkrivati, ako se sam ne trudiš da budeš primijećen, onda je uspjeh negdje jako daleko. Moj životni moto je bio taj da se volim likovno izraziti. I dan-danas ne prestajem raditi i ne čekam inspiraciju. Inspiracija dolazi u svakom momentu bilo čega, ona se iskristalizuje, ona se promijeni od prve ideje, ali moraš raditi. Kraj jedne slike, jednog umjetničkog djela vuče drugi. Nadgradnja, stalna nadgradnja. Ako staneš, moraš opet ispočetka.

Mila MILOSAVLjEVIĆ

---

Slike rađene četkicom od 15 dlačica
• U kojoj mjeri je Vaš uspjeh, Vaše postignuće u likovnoj umjetnosti plod talenta, a u kojoj rad?

– Talenat je uvijek 15 odsto, a rad je puno više. Uporediću moj rad sa sljedećim: u Hrvatskoj imate poznatu pašku čipku koja je na engleskom dvoru, a imate i slavonsku čipku, i ja ne bih da bagatelizujem slavonsku čipku, ali paška čipka je zbog načina izvedbe, zbog trajanja rada, zbog svoje sofisticiranosti izvedbe tražena u svijetu. Zato sam se opredijelio za jedno tkanje, crtež. Moje slike su rađene četkicom od 15 dlačica, taj rad traje jako dugo. Vrlo malo umjetnika danas ima gestualnu apstrakciju što je dovelo do brzine, slučajnosti, puno toga se ukomponovalo u jedan brzi rad, brzo stvaranje umjetničkog djela. Opredijelio sam se za duži, teži rad i to ljudi prepoznaju, čak teško je imitirati, teško je ponoviti, a teško je i falsifikovati na kraju. Ne može se pogoditi baš svaki potez, pa želim da svako mjesto koje prihvati moje slike za mene bude obećana zemlja. Volio bih da mi slike vide što više zemalja i što više pristalica moga rada.


Za umjetnost nema penzije
• Ko su bili Vaši uzori u likovnoj umjetnosti?

– Imao sam svoje uzore među hrvatskim umjetnicima. To je Staničić, a ne znam koliko je kod vas poznat, profesor mi je bio Kalina, jer sam se bavio enterijerima intenzivno, čak sam za njega radio silne enterijere. To je jedan poznati opatijski slikar. Na Akademiji mi je bio Zdenko Balabanić, istoričarka umjetnosti pokojna Vanda Ekl, grafiku profesor sa kojim sam bio izlagao, da ne nabrajam sve profesore, ali umjetnost traje i dalje, nema penzije i sve je jedna slika, jedan rad vuče drugi.



”Kraj jedne slike, jednog umjetničkog djela vuče drugi. Nadgradnja, stalna nadgradnja. Ako staneš, moraš opet ispočetka