Publika pete Manifestacije kamernih dramskih ostvarenja (MAKADO), u organizaciji KIC „Budo Tomović” prve večeri je dobila priliku da vidi obnovljenu hit, i sada već slobodno se može reći, kultnu predstavu „Bokeški d-mol”. U treći put obnovljenom „Bokeškom d-molu” Centra za kulturu Tivat, koji je djelo dramaturga
Stevana Koprivice i reditelja
Milana Karadžića, uloge tumače
Jelena V. Đukić (Katarina Šparović),
Mladen Nelević (Ivo Šparović),
Dubravka Drakić (Marija Šparović),
Pavle Popović (Stanko),
Vule Marković (Rene Marulić),
Dejan Đonović (Kapetan),
Marija Maša Labudović (Anka),
Marija Đurić (Senka),
Goran Slavić (Vlajin),
Stevan Radusinović (Bando) i
Omar Bajramspahić (Ežen Volant). Melodrama je to o ljubavi u zlom vremenu, ratno, kada jedna od najvećih vojnih armada, Napoleonova vojska dolazi pod zidine Perasta, a mlada Bokeljka Katarina zaljubljuje se u francuskog oficira, našeg porijekla, Renea Marulića. No, ta ljubav je u samom početku osuđena na propast. I, u trenutku kad se čini da je srećan kraj možda ipak moguć, skončava se tragično. Katarinu pogode zrna francuskih kuršuma. No, to je samo prvi „sloj” teksta, dok se ispod kriju problemi vezani za mogućnost ostvarenja ljubavi, slobodnog izbora žene, i do koje mjere je dopušteno da taj izbor bude slobodan. Ali, i do koje mjere je slobodan izbor moguć i vojniku. A, tu je i priča o istoriji, identitetu, preživljavanju, suživotu, vječitoj raspolućenosti istorodnog bića, načinu na koji se neki tamo narod sa Balkanom u zaleđu, civilizuje, o tome koliko smo u stvari veliki ili mali... Ipak, sve kompaktno spakovano, bez praznog hoda, što je publika nagradila burnim aplauzom. Naravno, i ova verzija, htjeli mi to ili ne, upoređivana je s prvom. Ali, ono što je kvalitet ovog sastava i izvođenja, jeste da sada gledate ipak jedan autonoman komad. Jer, svi „novi” glumci donijeli su nešto svoje, po čemu će pamtiti njihovo tumačenje Koprivičinih likova. U tome se naročito ističu Dubravka Drakić, Pavle Popović i Jelena Đukić. Naravno, pritom ne umanjujući ni zasluge njihovih kolega na sceni.
Kako kaže Pavle Popović, koji odlično tumači Steva, Crnogorca, koji u Perast dolazi vođen ljubavlju prema Katarini, svjestan je da su poređenja s
Andrijom Miloševićem, koji je prvi tumačio tu rolu, neizbježna. A, dodaje, svjestan je toga bio i Karadžić, koji nije dopustio da to učine i oni, mladi glumci, pa im nije dozvoljavao da gledaju snimak predstave prve podjele.
– Reditelj je insisitirao da ne gledamo snimak, već da pokušamo sve da uradimo na svoj način. U početku jesam bio malo stegnut, ali dobio sam podršku od Karadžića, koji mi je tokom rada rekao da to radim na pravi način, po svome i da tako i nastavim. I to sam i učinio, radio sam instinktivno, i mislim da je publika pokazala da sam to uradio dobro – kaže Popović, dodajući da mu se čini da je igranje u KIC-u bilo bolje u odnosu na neka druga izvođenja, iako su sada igrali u zatvorenom prostoru.
Zanimljivo je i kako komentariše činjenicu da je naglasak u komadu na ljubavi, ali tragičnoj, i misli li da istinske ljubavi mogu biti ostvarene, završene hepi endom, uprkos društvenim normama, ili ličnim strahovima.
– Ljubav u ovoj priči je tragična. Ali, ko god se nada ljubavi, ko vjeruje u ljubav, vjeruje i da je moguće ostvariti istinsku i srećnu ljubav. No, isto tako ljudi imaju strah od emocija, strah da dopuste da pokažu emocije, da se prepuste ljubavi. Razlog je možda taj strah da ne budemo povrijeđeni, da ostanemo sami. No, kada osjetimo da je došla osoba kojoj se treba u cijelosti prepustiti, čovjek to i treba uraditi, ne razmišljajući što će biti nakon toga. Uostalom, kao što je i uradila Katarina prepuštajući se Reneu, jer ostvarila je ljubav i bila srećna makar na tren – kaže Popović. Dodaje i da će to ovu predstavu uvijek činiti aktuelnom, jer dok je ljudi, biće i ljubavi.
Večeras je na programu MAKADO-a u 20 časova u sali Dodest kabare
Rade Đuričin „Halo Beograd”.
Ž.J.
Najveći stradalnici su civilne žrtve rataRolu Katarinine majke, Marije, maestralno je odigrala Dubravka Drakić, koja je na tom mjestu zamijenila čuvenu
Milenu Dravić. Kako kaže Drakićeva, nije osjećala pritisak po tom pitanju, jer, ističe: „to bi bilo nemoguće kopirati, a ne bi ni bio dobar postupak”.
– Mislim da je i za mene, kao i za sve mlade glumce, izuzetno korisno baviti se ovim tekstom, jer prevazilazi uobičajene dramske strukture, pritom je od domaćeg autora koji je napisao aktuelnu i univerzalnu priču, koja govori o vrijednostima koje svakodnevno vrlo često zaboravljamo – kaže Drakićeva. Smatra da je ovo komad koji zaslužuje da se stalno igra, i da u njoj treba da igraju mladi glumci koji stasavaju. Jer, riječ je o ljekovitoj priči, dodaje Drakićeva.
Univerzalno pitanje, a koje u našim krajevima, u to vrijeme, ima dodatnu težinu, jeste koliko je moguće prepustiti se ljubavi, a da ne postoji ni zaklon ni otklon.
– Ova drama je i zato dragocjena, jer stavlja žensko pitanje u prvi plan. Meni je fascinantna Katarina kao tragički junak, kao Antigona. Strada iako nije kriva, zbog muškog dokazivanja moći. I kao i uvijek, stradaju nedužni civili. I uvijek su najveći stradalnici ovih vremena i ovih prostora civilne žrtve rata – zaključuje Drakićeva.”I uvijek su najveći stradalnici ovih vremena i ovih prostora civilne žrtve rata, kaže Drakićeva
)){kind=small}
