Pod Durmitorom, na izvoru Vukova jezika, u šavničkoj opštini koja je i moja, dosad nije niko osim Miodraga Karadžića uspio da sve uzima kao što je uvijek bilo, a da nam se čini da to prvi put gledamo. On je na očevini, u Petnjici, i u ujčevini, na Pošćenju, u dva mjesta koja se dodiruju, na školskim raspustima i u sličnim prilikama, nad kanjonom Nevidio vidio kako se izvorna riječ, najčešće sirova i gruba, može destilovati tako da je svi primaju kao ljekovito piće.
Mijo Karadžić je išao kroz svoj kanjon, osamljen, namjerno takav, originalan, đavolski s rođenjem obdaren, skrajnut od književnih središta, a postigao je poviše od onih koji se udružuju i međusobno pomažu. Niko kao on nije pronašao jedinstvo prigušene patetike i humora koji osvježava, zbir gorštačke otmenosti i naivnosti, bistrine uma i neukosti, u više generacija u isti mah, a da sve to prikaže bez izrugivanja, s naklonošću u kojoj se prepoznaje njegova dobrota.
Podesilo se da su njegove likove kao da ne glume tumačili Drago Malović, Veljko Mandić i drugi koji su mi kao nikšićkom gimnazijalcu pokazivali kako se ulazi u pravo pozorište. Srećom, to je tako doživio i reditelj Živko Nikolić. Sada su svi onamo i zajedno, zadovoljni što će ih Mijo kao nikad uveseljavati pričom o nama kakvi smo ostali. Neće mu vjerovati da je Đekna umrla. Ne vjerujemo ni mi, iako znamo da je morao da ode kad više nije mogao da se smije.
A meni se čini da će me koliko je sjutra nazvati i po običaju upitati: „Ima li đe kakog izdavača ili je sve izdato?”
Laku noć, prijatelju kakvog neću naći!
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
