Film „Dnevnik Diane Budisavljević”
Dane Budisavljević od momenta kad je prvi put prikazan na Pulskom filmskom festivalu učinio je vidno zlonamjernim i neumjesnim sve one dušebrižnike po Hrvatskoj (ima ih i u Crnoj Gori) koji minimalizuju i omalovažavaju stravične zločine nad stotinama hiljada Srba, Jevreja, Roma i hrvatskih istinskih rodoljuba koji su stradali od ustaške ruke. Ovaj dokumentarno-igrani film o podvigu
Diane Budisavljević, koja je spasila desetak hiljada srpske djece iz logora Jasenovac, u Podgorici je prikazan tri puta. Sale su bile pune, a izrazi lica nakon projekcije govorio je više od riječi – šok, muk, tuga, suze.
U ovom potresnom filmu pojavljuju se svjedoci
Živko Zelenbrz, Nada Vlaisavljević, Milorad Jandrić i
Zorka Janjanin, što je ostvarenju dalo poseban pečat.
Alma Prica, koja je odigrala nevjerovatno upečatljivo lik Diane Budisavljević, kako je za „Dan” rekla rediteljka, svojom posvećenošću, ponašanjem, glumom dala je veliki pečat filmu i njoj lično pružila sigurnost i vjeru kad joj je bila poljuljana.
⢠Činjenica je da ste ovaj film radili čak deset godina?
– To je bio projekat koji zahtijeva dugu pripremu, istraživanje, a trebalo je skupiti finansijska sredstva za ovakvu temu. Film je zapravo hrvatsko-srpsko-slovenačka koprodukcija. Mnogo smo istraživali, pogledali na stotine dokumenata i nismo se hvalili u medijima, jer nam je bila bitna sloboda i mir u kome ćemo raditi ovaj autorski film na način na koji mislimo da treba. Dokumentarne scene smo snimali 2015. godine, prije svega što smo bili u strahu da svjedoci iz logora možda neće zbog starosti biti u stanju da snime svoje. Igrani smo radili krajem 2017, a onda je uslijedila postprodukcija i montaža koju sam završila prije same premijere u Puli. Strašno mi je žao što je prije premijere i uspjeha filma preminula
Zorka Janjanin, jedan od svjedoka, kao i da je
Silvija Sabo, unuka Diane Budisavljević, koja je pronašla dnevnik i priredila ga za štampu, bolesna i nije mogla ići sa nama na turneju filma po regionu. Donekle je nepravda ispravljena jer je Zorkina unuka koja živi u Mariboru prisustvovala slovenačkoj premijeri.
⢠Bilo je napada kvazikulturnih krugova iz Hrvatske koji su bili protiv ovog filma. To se nastavilo i nakon premijere?
– Atmosfera nam nije bila naklonjena. Primjera radi, u poslednjem momentu nam je uplaćen novac od Audiovizuelnog centra Hrvatske (HAVC), jer je uplatu htio da spriječi tek imenovani ministar kulture
Zlatno Hasanbegović. Mnogo nam je pomogao
Hrvoje Hribar, tadašnji direktor HAVC–a koji nam je bukvalno dan prije nego što je Hasanbegović ustoličen uplatio sredstva. Tadašnja predsjednica
Kolinda Grabar Kitarović nije ni htjela da dođe na premijeru. Ali, reakcija publike u Pulskoj areni sve je to promijenila. Nikad neću zaboraviti tu noć i reakciju publike – prvo muk, tihe jecaje, a zatim provala osjećanja, aplauziâŚ
⢠Kako je moguće da ljudi zatvaraju oči pred takvim zločinom. U Hrvatskoj je to zaista poprimalo ogromne razmjere, veličanje ustaštva događa se svakodnevno?
– Moram da kažem da Srbima u proteklom periodu nije bilo lako u Hrvatskoj. Osjećali su se ugroženo i to sa razlogom. Ali, na iznenađenje mnogih, i mene, ta politika je poražena na izborima za predsjednika Hrvatske. Mnogim ljudima je bilo muka od tog veličanja ustaštva, stavljanja pod tepih zločina, omalovažavanja žrtavaâŚ
⢠Zašto Diana Budosavljević?
– Jedan od razloga zašto sam se prihvatila da snimim film o Diani Budisavljević, čiji je podvig pao u zaborav, bilo je da se suprotstavim besomučnom laganju, fašizaciji na svakom koraku. Poduhvat Diane treba svakog od nas da dotakne i da mi sami u sebi prepoznamo snagu i da se odupremo današnjim fašizmima.
⢠Kako objašnjavate to da i pored dokaza u Hrvatskoj mnogi ne žele da prihvate istinu o ovom logoru?
– Jasenovac je nažalost, još uvijek tabu tema. I svake godine je tako. Već godinama imamo odvojene komemoracije. I vlasti kontitnuirano ne rade ništa da to i prestane. Stalno se laže, a kao posljedica godinama ustaška ideologija zauzima javno prostor. Moramo prestati da lažemo i moramo početi da učimo iz prošlosti.
⢠Koju poruku nosi film i da li je on je neka vrsta upozorenja?
– Film prije svega nosi jaku poruku čovječnosti. Meni je bila velika želja da filmom, na neki način, ne samo spasem Dianu od zaborava već da tu njenu snagu prenesem na gledaoce. Smatram da nam je ta snaga baš potrebna. Film ima odličnu gledanost. Prvo u Puli, zatim u bioskopima u Hrvatskoj, a onda nakon premijere u Beogradu sve je bilo još bolje. „Dnevnik⌔ ima odličnu gledanost u Srbiji, u Sloveniji takođe, ušao je i u bioskope u Sjevernoj Makedoniji.
⢠Prije „Dnevnika⌔ snimali ste filmove. Vaše ime je upisano na mnogim špicama jer ste montažerka. Da li priremate neke nove projekte?
– Moram priznati da sam potpuno posvećena ovom filmu i njegovoj promociji. Trudim se da stigne do svih bioskopskih sala, da ga vidi što veći broj ljudi. To smatram svojim zadatakom, baš kao što sam svojom obavezom smatrala otkrivanje priče Diane Budisavljević. To je neka vrsta duga prema pojim precima, porodici, Diani, ali svim ljudima koji žele da se bore protiv fašizma.
S.ĆETKOVIĆ
Komunisti nisu željeli da se zna za Dianu
⢠Herojsko djelo Diane Budisavljević bilo je dugo nepoznato. Zašto i kako?
– Komunističke vlasti 1945. godine jednostavno nisu željele da se o tome mnogo zna, jer, mislim, nisu željele da se mnogo priča o zločinima ustaša, Jasenovcu. Dianina dokumentacija i spisak spašene djece nestao je nakon što je predat novoj vlasti. Tako je Diana pala u zaborav. Tek kad je unuka Silvija Sabo osamdesetih našla njen dnevnik, istina je polako počela da izlazi na vidjelo. Ona je priredila dnevnik za štampu, neposredno prije raspada Jugoslavije, pa knjiga nije izašla. Objavljena je 2003. godine. Čak ni Diana nije pričala o tome. Niko u porodici od mlađih nije znao šta je sve uradila tokom rata.
)){kind=small}
