Novinarka, književnica i kritičarka Katarina Kaća Brajović Nikčević preminula je juče u Beogradu u 55. godini života. Vijest o njenom preranom odlasku odjeknula je širom regiona.
Katarina Brajović Nikčević je rođena u Podgorici, u porodici akademskih slikara Dragoljuba Bata i Anastasije Brajović. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, Odsjeku za srpski jezik i književnost. Bila je član redakcije dnevnih novina „Dan”, a životni put odveo je u Beograd gdje će se posvetiti porodici i stvaralaštvu. U braku sa književnim kritičarem Želidragom Nikčevićem rodila je kćerku Anastasiju. U godinama koje slijede napisala je izvanredni roman „Štampar i Veronika”, u izdanju „Štampar Makarije” iz Beograda i „Oktoiha” iz Podgorice.
– Vijest da se upokojila Katarina Brajović Nikčević tužno je odjeknula u srpskoj književnosti. Katarina je gotovo usamljen primjer kako je moguće ponosno, i prkosno, i na ovom svijetu živjeti vlastite ideale. Katarina je u srpsku književnost suvereno ukoračila i stala među najbolje i najvažnije savremene prozne pisce. Niko nakon Mihaila Lalića i Miodraga Bulatovića, u novijoj srpskoj književnosti nije naišao na takvu dobrodošlicu, teško da je iko ispisao takve briljantne stranice kao Katarina Brajović. U estetskom srodstvu sa Miodragom Vukovićem Brkicom, i Rankom Jovovićem, evo im se isuviše rano pridružila na putu ka savršenom svijetu – rekao je Radomir Uljarić, urednik Izdavačke kuće „Oktoih”.
On je dodao da je Katarina žudjela je za boljim svijetom, kojem neće naći zamjerki, koji jedino može biti utočište jednom takvom plemenitom duhu, koji nije dopuštao nikakve kalkulacije, i koji nije pristajao ni na kakve pogodbe, koji je sasijecao u korijenu sve što nije bilo istinito, i čisto, i što nije stremilo savršenstvu.
– Takav visoki zahtjev je još na početku svog novinarskog i književnog angažmana istakla kao zvijezdu vodilju, postavljajući tako visoke standarde bavila se i čitanjem i pisanjem, i zaista, ispisala je neke među najljepšim stranicama u savremenoj srpskoj književnosti.
Beskompromisno je odbacivala sve što nije izdržalo provjeru njene kritičke britkosti kroz koju je sa lucidnošću i punom samosviješću propuštala sve sa čim se sretala u književnom, jednako i u praktičnom životu. Objavila je rat malograđanštini i provincijskom mentalitetu pokazujući na vlastitom primjeru kako se drži do visokog stila, a najbolje o tome svjedoči „Štampar i Veronika”, roman koji će se naći u svakom najstrožem izboru savremene srpske proze. To je ljubavna pripovijest o Božidaru Vukoviću Podgoričaninu, pioniru našeg štamparstva, koji je kao izgnanik, riješio da se posveti vrlini i uspjehu – ocijenio je Uljarević.
Na vijest o ranom odlasku Brajovićeve oglasio se i predsjednik Udruženja književnika Crne Gore, novinar i pjesnik Novica Đurić.
– Ne znam da li je Kaća bila više kritična prema sebi nego što je prema drugima, ali sam siguran da je bila pravična i britka spisateljica. Voljela je i živjela od ljepote riječi. Bila je izvanredan pisac i vrijedan prijatelj. Umjela je da podari znanje i da britko presijeca sve prizemnosti i čaršijsko-kafanske hlavospjeve literature, odnosno pojedinih umišljenih intelektualaca. Iako je brzo mislila, pisala je sporo, jer je bila prijeka nad svakom svojom rečenicom. Njen roman o tome najbolje svjedoči. Izgubio sam iskrenog prijatelja, a književnost osobenu spisateljucu koja je tek najavljivala knjigu od literature – rekao je Đurić.
Katarina Brajović Nikčević je bila pametna i draga, hrabra i borbena žena. I sve to u isti mah – rekao je književni kritičar i osnivač i glavni urednik Izdavačke kuće „Arhipelag”.
– Upoznao sam je prije trideset godina, prvo čitajući njene zanimljive i atraktivne tekstove koji su bili nov i svež glas u štampi u Crnoj Gori onoga doba. Potom sam upoznao i nju kao osobu koja je uvijek imala stav i znala da plati cijenu za to. Bila je iskren prijatelj, hrabra novinarka, nepomirljiva građanka, pronicljiva kritičarka, autorka zanimljivog romana „Štampar i Veronika”. Nadao sam se da ćemo pričati o njenim knjigama, a ne o njenom odlasku. Otišla je rano, naglo i nepravedno brzo – rekao je Gojko Božović.
Vijest o odlasku Katarine Brajović Nikčević rastužila je i direktor Izdavačke kuće „Unireks”, iz Podgorice.
– Ona je bila moj prijatelj i dugogodišnji saradnik Izdavačke kuće „Unireks”. Jedan od boljih i uspješnijih saradnika sa izraženom nadarenošću za književnost. Imala je smisao i osjećaj za patriotizam i etičnost. Kao kritičar, pisac i novinar bila je izuzetno hrabra, temeljna i nepotkupljiva. Njen odlazak predstavlja veliki gubitak kako za književnost i kritiku, tako i za novinarstvo – rekao je Janko Brajković.
Ka­ta­ri­na Bra­jo­vić je bila Pod­go­ri­čan­ka sa be­o­grad­skom adre­som, a njeno gostovanje 2013. godine na Zim­skom sa­lo­nu knji­ge pri­vu­klo je brojnu pu­bli­ku, ko­ja je is­pu­ni­la Grad­sku knji­ža­ru že­lji da je ču­ju i vide u trenutku kada je predstavljala pr­vi ro­ma­n, „Štam­par i Ve­ro­ni­ka”, koji je za sa­mo tri mje­se­ca doživjelo i dru­go iz­da­nje. Ona je, što je ma­lo ko­me po­šlo za ru­kom, Katarina je tada uje­di­ni­la srp­sku knji­žev­nu kri­ti­ku i ušla u naj­u­ži iz­bor za „NIN-o­vu na­gra­du” za naj­bo­lji ro­man 2012. go­di­ne, ali i „Vi­ta­lo­vu” i na­gra­du „Me­ša Se­li­mo­vić”.
– U srp­sku knji­žev­nost Ka­ta­ri­na Bra­jo­vić je ušla či­sta sr­ca i obra­za, obra­zo­va­na i iz­gra­đe­nog sti­la, ta­ko da je po­šte­dje­la svo­je či­ta­o­ce po­tu­ca­nja po ma­ka­da­mu sa­vre­me­ne srp­ske pro­ze... i su­ve­re­no je sta­la me­đu naj­bo­lje i naj­zna­čaj­ni­je srp­ske sa­vre­me­ne pro­zne pi­sce – ka­zao je tom prilikom Radomir Ulja­re­vić.
Ro­man „Štam­par i Ve­ro­ni­ka” pi­sa­la je u skla­du sa svo­jim ide­a­lom da knji­ga mo­ra da bu­de ogle­da­lo, da sva­ko ko či­ta pro­na­đe svoj od­raz u njoj.
Umela je da kaže da od nas za­vi­si ka­ko shva­ta­mo je­dan te isti ro­man. Iako kri­ti­ča­ri is­ti­ču da je sto­ri­ju o Bo­ži­da­ru Vu­ko­vi­ću pi­sa­la ne­kim sta­rim je­zi­kom, ona je to opo­vr­gla. Ri­ječ je o sva­ko­dnev­nom srp­skom je­zi­ku ko­ji je za­či­ni­la ar­ha­i­zmi­ma.
Katarina je du­go iz­bje­ga­va­la ri­zik ka­kav je po njoj pred­sta­vljalo pi­sa­nje ro­ma­na. Že­lje­la je da po­bjeg­ne od tog lu­di­la. Te­ško je pi­sa­ti, rekla je tada – još te­že je bi­ti či­ta­lac.
– Sa­mo pi­sa­nje i ni­je to­li­ko te­ško ko­li­ko ono što sli­je­di – kon­ku­ren­ci­ja, „NIN-o­va”, „Vi­ta­lo­va”, „Me­ši­na na­gra­da”... To stal­no mje­re­nje kva­li­te­ta tek­sta po ne­kim ska­la­ma, po me­ni ni­je do­bro. Pra­vi, je­di­ni kva­li­tet­ni sud o ne­kom tek­stu mo­že da do­ne­se sa­mo knji­žev­na pu­bli­ka – smatrala je Brajovićeva.
Porodice Brajović i Nikčević obavijestile su da će Katarina Brajović Nikčević biti sahranjena u Beogradu.
A.Ć.-M.M.

U Podgorici pronalazila inspiraciju
Katarina je povodom knji­ge „Štam­par i Ve­ro­ni­ka” izjavila da, bez ob­zi­ra što je ži­vi u Be­o­gra­du, da je roman pi­sa­la za lju­de sa ko­ji­ma ži­vi i di­je­li za­jed­nič­ku mi­to­lo­gi­ju i ide­o­lo­gi­ju. Smatrala je da je „do­bro što je jed­na ta­ko zna­čaj­na lič­nost kao što je Bo­ži­dar Vu­ko­vić kraj svog ime­na sta­vio ti­tu­lu Pod­go­ri­ča­nin”. Ta­kav lik je po­tre­ban ne sa­mo srp­skoj knji­žev­no­sti, smatrala je ona, ne­go i Podgorici.
- „Štam­par i Ve­ro­ni­ka” je knji­ga o Bo­ži­da­ru Vu­ko­vi­ću Pod­go­ri­ča­ni­nu, kao što sam i ja Pod­go­ri­čan­ka. Smatram da je Pod­go­ri­ca li­jep grad za ži­vot i pi­sa­nje, nu­di mno­go in­spi­ra­ci­je – ka­za­la je Kaća promovišući svoj roman u rodnom gradu.