Profesor fizičkog vaspitanja u penziji Momir Rakočević rezbarenjem drveta počeo je da se bavi još u ranom djetinjstvu. Za sebe kaže da je nemirna ličnost, čovjek koji voli prirodu, zavičaj, poeziju i sport, a kako ističe upravo taj nemirni duh ga je odveo u pravcu stvaranja skulptura, pisanja poezije, a u njegovim genima je zapisano da se dobro snalazi u radu sa prirodnim materijalima. Iza sebe ima tri izložbe skulptura koje su održane pod nazivima „Zaštitnik iskonske prirode”, „Oltar nebeski”, i „Tamo negdje na sjeveru”.
– Moji preci su znali da od drveta naprave ono što zamisle, od posuđa do rala, pa do kojekavih različitih alata koji su im bili neophodni u svakodnevnom životu. Tako da se slobodno može reći da sam ja to naslijedio i još u dječačkim danima sam počeo da se bavim obradom drveta praveći različite skulpturice koje imam i danas – kazao je Rakočević.
Uvijek je želio da za sobom ostavi trag u različitim sferama života i nikada nije volio da odmara. Želio je da porodici, društvu i svome gradu ostavi nešto po čemu će ga pamtiti.
– Inspiracija za moje skulpture nalazio sam u zavičaju, gdje je priroda sačuvala svoj izvorni oblik, kao i u vjeri koja je izvor svega. Dok sam obnavljao vikendicu u svom selu Starevini, u Morači, silom prilika sam počeo da radim sa različitim materijalima. Posebnu inspiraciju sam crpio iz rijeke Sjevernice i potoka Čađavice, koje veličam na svakom mjestu. Sjevernica je, kako volim da kažem, moja zavodnica, ljepotica i ljubavnica – sa osmijehom poručuje Rakočević.
Momira su ljepote zavičaja ponovo u penzionerskim danima pokrenule da se bavi obradom drveta i da pravi skulpture, da svoj kreativni naboj predstavi ljudima oko sebe.
– Svevišnji stvara, priroda daruje, a moja Sjevernica mi materijal donosi. Oblikujem ga i udahnjujem mu život. Slobodno mogu reći da svojim skulpturama u stvari darujem ime i prezime. Ukupno sam do sada uradio između 120 i 130 skulptura. Dvadesetak radova sam darivao, počev od Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici kojem sam darivao rad pod nazivom „Putokaz”, darivao sam i Manastir Ostrog kom sam poklonio svoj rad Isusa Hrista, koji sam našao u prirodi, ali sam ga oblikovao, kao i jedan stočić koji sam nazvao „Zov i izazov” i koji sam darivao Manastiru Prekobrđe. Bog, vjera i svetinje su svakako jedan od najjačih motiva u mom radu – kazao je Rakočević.
Rakočević ističe da ljubav prema Bogu, vjeri, slobodi i ljudima ga vode ka stvaranju novih djela.
– Kroz sve ove motive tražim sopstveni mir i blagostanje, ali ne sebi, nego budućim generacijama koje tek stasavaju. Zato moramo očuvati dostojanstvo kako bismo onda imali mir, slogu i zajedništvo i na kraju i umjetnički izraz. Zato je moj umjetnički opus predstavljen i u skulpturama i u pjesmama i to mi je svakodnevni izazov. I pjesme i skulpture koje stvaram, uvijek nose jake poruke sviđalo se to nekome ili ne – ističe Rakočević.
Stvaranje skulptura, po Momirovim riječima, nimalo nije jednostavan posao, iziskuju mnogo vremena, ali to ga nikada nije odvratilo od stvaranja.
– Za ovakve radove treba puno strpljenja i vremena da bih svoju zamisao pretočio u djelo. Kad mi ideja padne na pamet, potpuno se posvetim kako bih prenio sve do najsitnijeg detalja. To me vuče u beskraj, a to zna nekad da potraje i po desetak, petnaest sati dnevno. Sjednem u stolicu, posmatram materijal, a onda obigravam oko njega, prenosim detalje, dajem smisao i slično. Zato sam najveći dio radova uradio kada sam se oslobodio svakodnevnih obaveza, odnosno kada sam stvorio preduslove da mogu da se posvetim ovom umjetničkom iskazu, tačnije kada sam otišao u penziju – ističe Rakočević.
Za obradu drveta odlučio se zato što je u zavičaju bio okružen prirodom. Drvo je kod njega uvijek stvaralo neku energiju i izazov koji ga je vodio da mu da novi život nezavisno od toga da li je to živo drvo, krlja ili doneseni drveni materijal koji je nanosila rijeka.
– Ambijent mog zavičaja je jednostavno tražio od mene da ga oplemenim. Sve skulpture su u ovom ili onom obliku bitisale u mom okruženju – naveo je Rakočević.
Momir ističe da je svojim radovima želio da zahvali svom zavičaju i Bogu što su mu dali inspiraciju da svoje zamisli sprovede u djelo.
– Mnogo sam dužan Bogu, prirodi i zavičaju, pa osjećam da svojim radovima moram taj dug da vratim. Zato mojim skulpturama i pjesmama sve to želim da približim ljudima i da im pokažem šta je sve to nama priroda podarila – zaključio je Rakočević.
M.D.S.

Ljubav prema obradi drveta prenio i na unuke
Momir Rakočević ističe i da je izuzetno ponosan što je ljubav prema obradi drveta prenio i na unučiće.
– Moji unuci mi često pomažu na različite načine. Nekad mi daju ideju, nekad pomažu u obradi, a često i sami nešto odrade. Ponosan sam što se i oni interesuju za obradu drveta, a posebno unuk Andrej, sa kojim sam zajedničkim snagama izradio skulpturu našeg najboljeg tenisera Novaka Đokovića. I unuke su uvijek tu da pomognu i njihovim skulpturama ćemo uskoro udahnuti novi život – kazao je Rakočević.

Velike ljubavi skijanje i ribolov
Momir je višestruko nagrađivan u svojoj struci, kao profesor fizičkog vaspitanja mnogo djece je izveo na put, a izuzetno voli i da peca.
– Kao profesor skijanju sam učio mališane i odrasle širom crnogorskih planina. Učio sam i djecu da plivaju u nekadašnjem odmaralištu u Sutomoru. Osvojio sam i mnoga priznanja na raznim sportskim takmičenjima, što medalja, što zahvalnica. Ribolov je takođe moja strast, uvijek sam volio da pecam, a mogu se pohvaliti i da sam na tom polju uspješan – ističe Rakočević.