Proslavljeni srpski i jugoslovenski filmski i pozorišni reditelj Goran Marković sve češće nas obraduje kao pisac. Tako je i ovog puta - u izdanju „Arhipelaga” objavljena njegova prva zbirka pripovjedaka „Tri priče o samoubicama”.

Priče Gorana Markovića počivaju na snažnom unutrašnjem konfliktu i napetosti. Marković pripovijeda zanimljivo i duhovito, ispunjavajući svoje priče uzbudljivom dramaturgijom. U sve tri priče Marković uobličava upečatljive glavne junake koji se u nekoj naročitoj situaciji suočavaju s trenutkom u kome se rasipa sav njihov dotadašnji život. Koliko god na prvi pogled bile različite, okvirna ideja o sudbini jednog čovjeka koji u dosuđenoj svakodnevici troši svoj smisao čini ove tri priče vrlo prepoznatljivom cjelinom.

– U ovoj knjizi obrađujem tri sasvim različita slučaja rada na sopstvenoj propasti koji bi, u neku ruku, mogli da otvore pitanja zašto sve ove godine tako uporno radimo u korist sopstvene štete. Lično sam ubijeđen da proces samouništenja u nas traje već jako dugo i da mu se ne može sagledati kraj. To ne znači da su ove tri priče mračne, naprotiv, ima u njima jako mnogo samoironije – kaže Goran Marković povodom objavljivanja knjige.

Prva priča u knjizi („Podgrejana sarma od prekjuče”) govori o plodnom piscu scenarija koji u jednom času gubi moć pisanja iz čega nastaje sva njegova tragedija. U drugoj priči, „Susret sa himerom”, Marković pripovijeda o beogradskom zavodniku koji iznenada pada kao žrtva svoje osmišljene zavodničke strategije postajući plijen vlastite lakomislenosti i jedne uporne i, kako je on vidi, prosječne žene. Treća i najduža priča u knjizi, „Druga smrt doktora Grujića”, govori nam o epidemiji variole vere 1972. godine, koja je proistekla iz istog materijala kao i istoimeni film koji je snimio.

Govoreći o nastanku knjige, a pogotovu najduže priče u njoj, „Druga smrt doktora Grujića”, Goran Marković naglašava da „postoje stvari koje nije moguće snimiti ili nisu izvodljive na filmu, ali je potrebno da budu zabilježene”:

– Materijal za „Variolu veru” prikupljao sam gotovo punu deceniju i filmu je trebalo tačno deset godina da se pojavi nakon strašne epidemije iskorijenjene tropske bolesti koja je Srbiju zadesila 1972. godine. Toliko je, naime, trebalo vremena da, inače strogo tajeni, podaci nekako procure. Materijal koji posjedujem po obimu daleko prevazilazi okvire jednog dvosatnog filma, pa sam došao na ideju da ga ponudim i u literarnoj formi. Filmska priča ima objektivističku formu, izgleda kao rekonstrukcija događaja, a priča „Druga smrt doktora Grujića” ima svog glavnog junaka, kao što i sam naslov sugeriše. Ova ličnost se upravo uklapa u taj marljivi i sistematski rad na sopstvenom kraju – objasnio je on

S.Ć.

---

Zabavljam se pišući
Jedan od najznačajnijih filmskih i pozorišnih poslenika u Srbiji i eks-Jugoslaviji nedavcno je ya „Dan" govorio je o putu koji ga je odveo do svoje prve knjige i okolnosti koje su ga „gotovo" načinile književnik.

– Uvijek sam se bavio filmom i cijelog života sam bio na oprezu sa literaturom, a sada sam skrenuo sa puta. Literarno djelo poništava sve ono što sam radio na filmu. Sve ostalo je čista mašta. Moram priznati da sam se zabavljam pišući – kazao je Marković.