„Vlast mi je zabranila ulazak u Crnu Goru, a virus izlazak iz kuće. Ne znam čemu sam se više obradovao. Ako ostanem pri ovoj pameti neću više - ni kad mi dozvole - dolaziti u Crnu Goru ni izlaziti iz kuće”, skoro pa aforističarski sažima nam pjesnik, akademik Matija Bećković kako provodi u Beogradu ove dane pandemije korona virusa. No, da je Crna Gora jedan od nosećih stubova njegovog poetskog stvaralaštva, i da joj je stalno okrenuto njegovo biće, dokaz je i nedavno objavljena knjiga „Crna Gora, ime jedne vere” u izdanju „Vukotić media”.
U knjizi, koja je izašla u vrijeme dok su Crnom Gorom još išle litije, izdavač, Manjo Vukotić, izabrao je – sabrao i publiku podsjetio na neke od najuspjelijih Bećkovićevih stihova posvećenih Crnoj Gori. I onoj Njegoševoj koja ga miluje, i onoj vlastodržačkoj, s kojom ratuje perom i besjedom… U predgovoru Vukotić o knjizi ocjenjuje da je djelo „najvećeg pjesnika o Crnoj Gori, poslije lovćenskog genija”.
– Sve će te ujdurme i smicalice proći. Bećkovićeva poezija ostaje uzvišeni spomenik Crnoj Gori. Crna Gora njegova je kamena kolijevka. Crna Gora presto je njegovog pjesništva! Nadam se da to potvrđuje i ova knjiga, satkana iz ljubavi i poštovanja i prema Crnoj Gori i prema pjesniku – zapisao je Vukotić.
• Knjigu ste naslovili jednostavno, a opet vrlo znakovito „Crna Gora, ime jedne vere”. Znači li to da uprkos svim zabranama, odricanjima, poricanjima, Crne Gore ipak nema bez vjere? Znači li to i da su se oni koji su „prevjerili” u ateiste, aktiviste, i ostale „–iste”, ipak pogriješili u računu?
– Knjigu „Crna Gora ime jedne vere” objavila je ovih dana „Vukotić media” čiji je vlasnik Manjo Vukotić. Nije samo objavio nego je napravio izbor, mojih pjesama o Crnoj Gori, napisao predgovor, izabrao naslov. Ja se nisam miješao u posao. Vukotići u Rovcima odavno imaju sva prava, a kamoli da jedan Vukotić napravi izbor iz moje poezije o Crnoj Gori i to objavi u svojoj kući. Možda za crnogorske čitaoce vašeg lista ne bi bilo suvišno ni neprimjereno da ovdje otvorim zagradu i dodam da ta saradnja traje odavno, još od Mojkovačke bitke. Pod komandom seradara Janka Vukotića moj djeda-stric kapetan Mrkoje Bećković bio je komandant mitraljeskih četa u Mojkovačkoj bici. Kako mi je rekao Milovan Đilas, koji je odnekud iskopao taj podatak, kapetan Mrkoje Bećković bio je jedini oficir regularne crnogorske vojske koji je poginuo na Mojkovcu. Naglašavam, jedini oficir regularne vojske, jer je među poginulima bilo rezervnih oficira narodne vojske. U mom djetinjstvu se u našoj kući govorilo: „S Mrkojem je nama mrklo. Poslije je samo domrcalo”. Sad govore da je to bila bitka za drugoga. Kad bi to bila istina, takva bitka bi bila još veća i slavnija.
• Nameće se i pitanje ima li Vaše poezije bez Crne Gore? Šta je to što Vas sve ove decenije neprekidno magnetski vuče da pjevate o Crnoj Gori, i to srpskim jezikom – govorom, kao da nikada ni nijeste odlazili odavde?
– Ne samo da bez Crne Gore ne bi bilo moje poezije, nego bez poezije ne bi bilo ni Crne Gore. Crna Gora je djelo poezije. Jezik se ne šće u lance vezati. A jezik govori. Bez njega nema ničega, a kamoli „Gorskog vijenca” i srpskog naroda.
• U knjizi se može pronaći i Vaša pjesma o nedavnim litijama u znak protesta zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Koliko su po Vama litije, jer Vi ste to učinili u pjesmi, ujedinile narod u Crnoj Gori, koliko su doprinijele jedinstvu?
– Litije su katarza. A katarza je po definiciji „očišćenje duše od straha”, „psihičko rasterećenje i uspostavljanje duševnog mira”, „etičko preobraženje!” Odgovor ćutanjem poniženih i uvrijeđenih. Kamen se na grčkom zove Lithos. I kamen je progovorio. Kakvom razdoru bi mogla služiti „molitva i za neprijatelje svoje”. Svetinje su ono što se ne prodaje – rekao je jedan veliki pjesnik. A ustanak pod lozinkom: „Ne damo svetinje!” nije samo za odbranu hramova nego i za odbranu svetinje ljubavi, svetosti prijateljstva, istine i pravde. Pojava mladih naraštaja poteklih iz tog kamena dokazuje da su se i odlučili za nešto trajnije i svetije i da se Crna Gora nije na smrt razboljela već je na putu da ozdravi.
• Šta bi po Vama (hipotetički) rekao Njegoš, ili Sv. Petar Cetinjski o ovim litijama?
– Ako me oči ne varaju, koliko mogu da vidim iz ove daljine oni na litijama ne samo da učestvuju nego su i najuočljiviji, ponosni na svoju duhovnu djecu i što još uvijek postoje ljudi. I ne samo oni. Gotovo da nema odsutnih. Ko se malo bolje zagleda vidjeće i Svetog Vasilija, Stefana, Arsenija, Joanikija… I ćorav može vidjeti da pred Kučima ide Marko Miljanov, pred Vasojevićima Miljan Vukov, pred Durmitorcima Bajo Pivljanin, pred Moračanima i Rovčanima Gavrilo Dožić tek prispio iz Dahaua, pred Bokeljima Lazar Hrebeljanović i Stjepan Mitrov Ljubiša…
• Koliko Vam se sada, sa vremenske distance, neke Vaše pjesme posvećene Crnoj Gori čine (možda) istinitije nego u trenu kada su nastajale? Koliko je to ne samo jedan lični, već i društveni vremeplov – jer kažete, parafraziram „ti smo koji jesmo”, što nije samo identitetsko, već ontološko određenje?
– Da nije tako ne bi imalo razloga da postoje. I ne samo moje. Zamislite da u TV dnevniku neko pročita stihove: „Da je iđe brata u svijetu/ Da požali ka da bi pomoga”, koliko bi njih pomislilo da su stihovi napisani ovih dana.
• Nezaobilazno je i Vaše pominjanje Veljeg Dubokog? Je li baš tako „pakleno”? Izgleda li Vam možda sada ljepše, kad nemate slobodu izbora – da možete da sami odlučite da dođete i uvjerite se u to?
– Velje Duboko je metafora. To što postoji nije dokaz da nije. A, tek je Mrtvo Duboko neizdrživo nadrealno.
• Koliko ovaj „početak” 21. vijeka nagovještava ulazak u neki drugi „srednji – mračni” vijek? Koliko pokazuje da nijesmo mnogo odmakli od nemoći ljudi pred prirodom i drugim nepoznanicama u odnosu na neka ranija vremena? Zavaravamo li se tehničko-tehnološkim napretkom, floskulama o svijetu kao globalnom selu, mogućnošću napretka – progresije, ne samo ljudskog društva već i ekonomije, inudstrije, medicine... Jer, eto, zavukli smo se svi, voljno-nevoljno u „pećine”.
– Čovjek je proglasio da je pobijedio prirodu i prema njoj se, kao svaki pobjednik ponašao nemilosrdno. I priroda se pobunila i pokazala da može bez čovjeka. Mi o prirodi ne odlučujemo, a ona odlučuje o nama. Srećom, čovjek nije tvorac života pa ne može ni da ga uništi. Život ide dalje.
Živana JANjUŠEVIĆ

---

Optimizam i vedar duh su obavezni, patetike je i previše
• Vi ste vedrog duha, uprkos svemu. Na čemu gradite optimizam – da li je to na vjeri (religiji), ili možda na vjeri u poeziju, koja je tako „strašna” (po režim) da njenim autorima zabranjuju ulazak u zemlju iz koje je potekao? Koga poezija može da ugrozi?
– Toliko puta se već sve ponovilo da bi bilo suviše patetično da smo iznenađeni, da se pridružujemo tim vibracijama i da bilo šta tragično shvatimo. Patetike ima napretek. Optimizam i vedar duh su obavezni. Kad bih besmislice ozbiljno uzimao znači da sam nasjeo. Da se ljutim i vređam je - linija manjeg otpora.







”I priroda se pobunila i pokazala da može bez čovjeka