Na pitanje kuda ide književnost, pjesnik Radinko Krulanović smatra da bi najjednostavnije bilo upitati gdje ide svijet. „A gdje ide svijet to ni svijet ne zna. Ne znamo ni mi, ili znamo, ali zbog komoditeta, privilegija, popularnosti, ideologizovane svijesti nećemo da kažemo. Ketman u nama ćuti. Uči nas da je mudro ćutati, iako mudrost nije u ćutanju već u onom biblijskom kazivanju koje se vezuje za Solomona, koji na pitanje Boga šta bi da mu podari, odgovara da bi želio mudrost koja se ogleda u sposobnosti da razlikuje dobra od zla i da pravedno sudi. A književnost... pitanje je šta je ona danas. Da li se pod književnošću može podvesti jeftina literatura? Duboko vjerujem u značaj književnosti i pored njene društvene devalviranosti, u njenu moć da preobrazi svijet i da nam je Bog dao književnost da ne poludimo od očajanja i prazine”, smatra Krulanović.

Ima li poezije ako nije subverzivna?

– Poezije ima i kad nam se čini da je nema. Da je ima, najbolje možemo osjetiti kad nas pogode tuga i nevolja, kad se otvorimo za sebe, oslobodimo lažnog života, kad iz nas progovori „suvišni čovjek”. Kad smo sa sobom onda smo sa poezijom, ona traži najveće pregnuće duha, spuštanje u sopstvene kazamate, zablude, svetilišta. Ona traži da se ogolimo, da se vidimo onakvim kakvim jesmo. Ne prestaje da vjeruje u priču da od žabe može postati princ. Poezija ne bi smjela da nas zavarava, ona hoće da joj se vjeruje. Pjesnik i poezija ne bi smjeli da izgube vjeru u čudotvornost riječi, njihovo iscjeliteljsko dejstvo. Mora biti u istini i sa istinom i samo takva ima budućnost. Mora da ruši lažne slika, idole. Mom senziblilitetu najviše odgovara rušenje imanentnih lažnih slika, pri tome ne zanemarujući stvarnost, sada. Zar neko može biti pjesnik, a zatvoriti oči pred nesavršenim svijetom, zar pjesnik jeste pjesnik ako nije sposoban i spreman progovoriti iz stradalnog jauka, stradalog života? Izgubila je danas poezija taj poriv, stoga i nije u modi. Ona hoće danas da bude dopadljiva, a ne priliči poeziji kicoško odijelo i uštirkana posteljina. Poezija je goli život, dubok osjećaj života, do bola u kostima i mnoštvo „lijepih detalja” kako bi to rekao Valeri.

Kakva je sudbina „malih” jezika u svijetu?

– Kao i svega malog. Utišava se taj glas i onda vidimo koliko je sulud zahtjev zemalja bivše Jugoslavije da jezik nazivaju po svojoj državi. Pitam se gdje su im vjekovi, da nijesu malo zakasnili? Posvađanost sa sobom, kriza identiteta, vjerovanje u „lažno tele” učinili su male narode nesigurnim, a hoće jezik i onda im jezik dođe taman kao što su i oni, beznačajni, minorni, nepriznati i nepoznati. O tome Kiš sjajno piše. On ističe da cijela južnoamerička književnost je izašla na svjetsku pijacu kao jedinstvena književnost tako da ne znamo ko je Peruanac, Argentinac, Brazilac, (a Južna Amerika ima negdje oko 400 miliona stanovnika), a mi šta hoćemo, hoćemo jedan zanemarljiv mikrokosmos da učinimo velikim. Kome? Sebe pokušavamo slagati da možemo, valjda zbog toga „što najljepše pevaju zablude”... Mislim da se nama već može pjevati aliluja, ako nastavimo sa ovim usitnjavanjem.

Na čemu trenutno radite?

– Uvijek na sebi. I nova zbirka, koja je u završnoj fazi, rad je na sebi. Pokušavam konačno da je odbacim, malo grubo rečeno, pokušavam da je odvojim, odijelim od sebe, nek ide svojim životom, neka me oslobodi svoje bahatosti, svojih zahtjeva, neka se oslobodi mene, da bih se ja oslobodio nje. Opet ono kišovsko, osloboditi se svoje opsesije, da bih dalje mogao živjeti.

Šta zamjerate savremenoj kulturnoj sceni?

– Ništa ne zamjeram, ali i ne učestvujem, jer mi mnoge stvari liče na riječi režisera Mihalkova. Parafraziram: intelektualac je onaj koji u svakoj situaciji ima svoje mišljenje. Ljudi koji odu na počinak crveni, probude se šareni, a zatim pred TV kamerama spale partijsku knjižicu samo su kulturni radnici, ali ne i intelektualci. Moja scena je moja duša. Pohvale i primjedbe saopštavam sebi, tiho, nije u redu da se od duše pravi pozornica.

Šta čitate?

– Sebe, po onom delfijskom načelu „Gnothi Seauton” (upoznaj sebe samog), a uživam u dobrim piscima zadivljen onim što su napisali, a srećan što to ja nijesam napisao jer sam svjestan kroz kakav su stvaralački pakao prošli dok su porodili svoje djelo. Ovih dana čitam Milovana Đilasa, Knut Hamsuna, Miodraga Pavlovića, Branu Petrovića, Božidara Kneževića... Korona me čitalački pogurala.

Književnost i filozofija?

– Hajdeger bi rekao da su to dvije planine, i jedna i druga traže napor. Filosofija sizifovski svjesna svog kamena, a poezija svjesna svog nespokoja. Sklon sam da vjerujem Dekartovom stavu da je mnogo više mudrih riječi našao u poeziji, nego u filosofiji. S druge strane filosofski eros koga je pogodio svojom strelicom za njega više nema lijeka.

Na koji način bi trebalo promovisati čitanje?

– Niče će reči „u pogrešnom nije moguće pravilno živjeti”, stvar je sistemske prirode. Sistem nas uči da varamo, krademo, lažemo, budemo roba. Kad „prevrednujemo vrijednosti” ili kad se vratimo vrijednostima, imaće nade za nas.

Da li danas svi pišu poeziju?

– Nek` pišu, bolje da pišu, od toga neće postati gori, ako ne bolji. Epštejn će reći: „Ponekad se postaje pisac samo zato da bi se najzad pročitala ta knjiga koju još niko nije imao prilike da napiše... Pisac je nezajažljivi ili razočarani čitalac: on piše ono, što nije uspio da nađe kod drugih. U čitavoj književnosti koja mi je poznata, meni nedostaje još jedan, mada vrlo minoran autor – moram i sam da postanem on”. Apologija onima koji hoće da pišu, zašto ne?

A.ĆUKOVIĆ

---

Pisaca je malo, govore nam vjekovi
Ima li više pisaca nego čitalaca?

– Nema. Pisaca je malo, govore nam vjekovi. Književnika je mnogo više u onom biblijskom smislu. Pisci opstaju jer su oni nadkoračili vrijeme i nijesu vremeniti, oni su vječnost. Čitaoci su zadovoljni čitanjem, i njihovo zadovoljstvo ne može pokvariti ništa, ama baš ništa. Za njih važe Borhesove riječi, „drugi neka se hvale napisanim, a ja pročitanim stranicama.”<