U svojim razmišljanjima o čovjeku i njegovom mjestu u prirodi, slikarka Rada Milačić stvara likovni svijet u kojem crtežom, uljem na platnu i skulpturom pronalazi odgovore. Bez obzira na motiv i temu, svi njeni radovi imaju nešto zajedničko…
– Moja sfera interesovanja pripada lijepom, rađanju, mističnom. Posiješ sjeme, ostaviš plod na zemlji, za ubuduće, za svoje – zrelo. Mjesto sjemenu je moje alegorično ostrvo, moj atelje – kaže Milačićeva za „Dan”.
Stvara iz potrebe, unutrašnjeg nagona. Ne slika novi svijet, nego opisuje pravi, ali na svoj način. Naizgled nadrealno, ali vrlo realan svijet, samo baveći se odnosom kosmosa i planete, čovjekom i planetama, funkcuonisanjem, postojanjem. Tijela su prividno takva, kaže ona.
– Ovim temama se bavim kroz crtež, kao najmoćnijim vidom komunikacije koji mi daje najveću slobodu. Olovka i tuš isključivo. Kada imam potrebu da radim ulje na platnu onda želim da radim portrete koji su mi umjetnički izazov. Van Gog je rekao: „Želim da slikam muškarce i žene sa onim nečim od vječnoga što obično simboliše oreol”. Upravo to želim i ja – kaže Milačićeva.
Od likovnih tehnika nije joj strano ni vajarstvo, a nadahnuta dobrotom uvijek vaja anđele.
– Slikajući neograničeno prostranstvo sivila, dodirujući ozonski omotač, misleći da postojiš, u prividnom sanjarenju, stvarnost iskopa stvarnost i posta čovjek u odgovoru životnih potreba, ograničenja – pojašnjava Rada Milačić.
Umjetnica upravo priprema izložbu kojom će se uskoro predstaviti likovnoj publici.
– U vrijeme ugroženog identiteta pretenciozno nametnutog kulturom banalnosti, pozitivno nas ispunjava svaka pojava umjetnika mlađe generacije poput Rade Milačić, koji su izbjegli standardne okvire umjetničkog obrazovanja na putu istrajavanja u svojim stvaralačkim porivima i potrebama, i koji obnavljaju svoja i naša sjećanja na jednu uvijek aktuelnu temu – odnosa prirode i čovjeka, zapisao je doc. dr sci Nikola Marković, magistar umjetnosti u tekstu „Korakom ptice do čovjeka” o crtežima ove umjetnice od 1998. do danas.
On za djela Rade Milačić dodaje da prestaju da nam budu samo fantazmagorične, halucinantne vizije ili nadrealno shvaćene situacije slućenih tokova prirode i njenih opstajanja ukoliko razumijemo njihovu pozadinu...
– Oni su emotivno proživljene i osjećanjem razvijane zastave kojom umjetnica pokušava da objavi stanje naših odnosa prema prirodi i potrebi da u jednom novom u prosvijećeno univerzalnijem poimanju života stvaramo zalog novih dešavanja u pravcu očuvanja i obnove prirode. Njene ptice u nevidljivim talasima metamorfoze nadrealistički obojene evolucije prelaze najčudnije puteve postanja i tu pred nama ikonički čisto kao elementi i sintaksa nekog neotkrivenog slikarstva počinju svoj život. Rada svojim crtežima materijalizuje neka malgovita sjećanja univerzalnih pojavnosti sudbine prirode, a time što svoj kreativni provizorij čini vidljivim i gledaoca sučeljava sa njim. Ona savlađuje lično i objavljuje opšte u vrijednostima krhkih bića iz nadmoćne mudrosti prirode, koje strah od čovjeka još uvjek nije uništio – zapisao je on.
Njeno slikarstvo je fantazmagorična predstava instinkta opstajanja ugroženih vrsta prirode, u kojem pero vodi njena intuicija, kojom crta, briše i obnavlja nadrealne teme kojih spontano postaje svjesna tek u trenutku u kojem ih stvara.
– Crtački smjelom i čistom linijom ova umjetnica ilustruje pojavnosti tih svojih unutrašnjih matrica snoviđenja dajući im svjetlost i pokrete kojima oživljavaju njihov još uvijek neispisan prostor odrastanja. Time nam ona, smatra Marković, čita psihologiju zapostavljenih i ugroženih bića prirode iz mnogih ranijih humanih faza čovjeka koje se bore za opstanak u savremenim uslovima života, često daleko od prirode i njenog važnog uporišta za njihov dalji opstanak.
S.ĆETKOVIĆ

---