Dnevna štampa Marketing Redakcija Kontakt
Ubijen u porodičnoj kući * Pregovori ne mogu trajati vječno * Tatini sinovi nasleđuju državne funkcije * Strahujem za bezbjednost, policiji ne vjerujem * U Rusiji preko 300 hiljada zaraženih, i dalje najgore u SAD * Vratimo se pravim vrijednostima * Granice zbog turista otvaraju u junu
ISSN 1800-6299
  Izdanje: 21-05-2020

Porudzbenica
Rubrike
Pogledajte

Strip Dana

Strip

Riječ Dana
Aleksa Bečić, predsjednik Demokratske Crne Gore:
– Ko o čemu, Milo Đukanović o poštenju.

Vic Dana :)

Zemuncu zabranili da uđe u Poštu bez maske.
Zadnji put kad je ušao sa maskom, bio je u izolaciji 2650 dana.


Zemunac dolazi na pijacu i kaže prodavcu:
- Daćeš mi kilo banana.
- To je jedan euro.
- Rekao sam, daćeš mi ne koliko koštaju.







Arhiva
Dan:
Mjesec:
God:

Razno
Uclani se

Kultura REDITELJ NIKITA MILIVOJEVIĆ GOVORI ZA „DAN” O AKTUELNIM POZORIŠNIM PROJEKTIMA
Oduvijek sam volio priče u kojima postoji miješanje vremena
Reditelj Nikita Milivojević Oduvijek sam volio priče u kojima postoji miješanje vremena Pozorište je za mene jedan od najuzbudljivijih ljudskih pronalazaka. Ono što održava svijet, što ga čini podnošljivijim jesu utopije i iluzije. Pozorište je jedna od tih velikih iluzija. Nešto kao alternativa ovom i ovakvom svijetu
Pozorišni reditelj koji je nagrađen svim relevatnim priznanjima na ovim prostorima, a predstave s njegovim potpisom gledaju se i na evropskim pozorišnim scenama, Nikita Milivojević, prof. Univerziteta umetnosti u Novom Sadu, direktor međunarodnog „Šekspir festivala” u Čortanovcima, uskoro će ponovo režirati u Crnoj Gori. Podsjetimo samo da je za njega jedan od najvrsnijih poznavalaca pozorišne umjetnosti, Jovan Ćirilov, svojevremeno rekao: „Angažovanošću svojih predstava obilježio devedesete godine u srpskom teatru, a smjelim i novim čitanjem klasike uveo ga u novi vijek.”
Uskoro ćete, pretpostavljam, početi s radom na predstavi „Zelena čoja Montenegra”, koprodukciji podgoričkog Gradskog pozorišta, Budva Grad teatra i BDP-a. Koliko se ovaj Kaporov tekst razlikuje od onog što ste dosad radili, a gdje se dodiruje s Vašim dosadašnjim iskustvima? Šta Vam je najinteresantnije u tom, u oba plana, sada istorijskom tekstu? Da li ćete ga transponovati u savremeni trenutak?
– Oduvijek sam volio priče u kojima postoji miješanje vremena, prostora, stvarnog i nestvarnog, gdje je sve na nekakvoj nejasnoj granici kada prestaje stvarnost a počinje fikcija, jer se toliko prožimaju da ih je ponekad nemoguće razlikovati. U pozorištu je to uvijek bilo nešto vrlo inspirativno za mene. „Zelena čoja Montenegra” je upravo jedna od takvih priča. Cetinje, gdje se odigrava radnja romana, izgleda mi pomalo kao nekakva „Kazablanka” iz čuvenog filma… puno je nekih zanimljivih likova, nevjerovatnih događaja, ljubavi, intrige, politike, strasti Više nego dovoljno za uzbudljivu predstavu! Što se tiče takozvanog „osavremenjivanja”, ako mislite na nekakvu „dnevnu” aktuelnost, imam utisak da jureći tu vrstu „angažovanosti” mi često previđamo jedan mnogo širi, zahtjevniji i univerzalniji okvir. Te dnevne istine su obično vrlo plitke a ono što mi naročito smeta je da takve „aktuelne predstave uvijek imaju nekakvu površnu didaktičnost. Ne volim ni da gledam ni da radim takve predstave.
Da li ste lično poznavali Moma Kapora, da li ste se susretali s njim... da li ste imali ili sada možda imate, nakon vremenske distance, neke dodirne tačke s njegovim književnim radom? Da li ste možda lično poznavali Zuka Džumhura? Ili je to možda nepotrebno nakon čitanja Kaporovog „romana”?
– Momu sam poznavao, ponekad smo se viđali uglavnom su to bili slučajni, neplanirani susreti, recimo na nekim prijemima i sl. Tada bi obično malo proćaskali uz čašu vina o svemu i svačemu, do sljedećeg takvog susreta. Momo je uvijek imao duhovite komentare na razne teme. Za moju generaciju njegovi romani su bili vrlo popularni. Veoma sam volio i njegove novinske kolumne, o nekim prošlim (boljim) vremenima, životu, Beogradu… Ima jedna slika Kandinskog, Moskva, koja me uvijek podsjeća na Momine crteže i slike Beograda. Zuku Džumhura nisam poznavao lično. Ono što sam znao o njemu bile su mnogobrojne anegdote koje se i danas prepričavaju. Naravno gledao sam i njegovu popularnu TV seriju putopisa „Hodoljublja.
Kao neko ko je dugi niz godina u pozorištu, što je po Vama presudno za kvalitetnu predstavu, onu koja će se svidjeti publici i kritičarima, a koja neće iskliznuti iz mjera koje od nje traži reditelj – struka – standard? Ima li u pozorištu danas standarda, i koji su?
– Najvažnije je biti slobodan, pratiti svoje srce i maštu… to znači biti iskren, ne razmišljati uopšte o tome šta će reći kritika, publika, šta je u modi i sl. Misliti svojom glavom sigurno je i najteže, za to morate da se borite svakodnevno.
Šta je to što je održalo pozorište u obliku koji mi, sada nešto preko 2.000 godina, prepoznajemo, a šta čini da se još uvijek radujemo tom susretu s njim? Da li će se nešto radikalno sada promijeniti nakon ove pandemijske epizode, ili će Talija uspjeti da povrati svoju snagu?
– Pozorište je za mene jedan od najuzbudljivijih ljudskih pronalazaka. Ono što održava svijet, što ga čini podnošljivijim jesu utopije i iluzije. Pozorište je jedna od tih velikih iluzija. Nešto kao alternativa ovom i ovakvom svijetu… Vjerujem da nam je suštinski potrebno, između ostalog i zato da bismo bili bolji nego što jesmo. Ono je nekakav pokušaj da budemo bolji, pravedniji, hrabriji, iskreniji... da iznova povjerujemo u sve one stvari u koje u životu više ne vjerujemo, ili smo prestali da vjerujemo. Mislim da ništa ne može ugroziti čovjekovu potrebu za pozorištem.
Zašto volite da radite Šekspira, po čemu se on to izdvaja? Može li Vam Šekspir, a time i pozorište uopšte, dosaditi? Ako se to nekad i desi, kako mu se i zašto mu se onda ponovo vratite, ili, jednostavno nikad ni ne izlazite iz njega?
– Vjerovatno znate da poslednjih godina vodim međunarodni Šekspir festival u Srbiji, koji se odigrava u jednom prelijepom ambijentu u Čortanovcima, na Dunavu. Prije tri godine zamolio sam Pitera Bruka, jednog od najznačajnijih reditelja 20. vijeka čije ime se na neki način uvijek vezuje upravo za režije Šekspira, da nam uputi nekoliko riječi kojima bismo otvorili festival, i na otvaranju sam pročitao njegovo pismo koje počinje ovako: „Šekspir je fenomen, kao Sunce ili Mjesec. Svi pokušaji da ga u potpunosti protumačite djetinjasti su i glupi. Njegove drame govore direktno ljudima svih rasa, nivoa, u svakom trenutku svjetske istorije”... Ne vjerujem da je moguće reći nešto bolje zašto nam je Šekspir i dalje potreban. Lično mislim da Hamlet, Otelo, Makbet, Ledi Makbet, Ričard Treći, Lir, Julije Cezar, Ofelija... neprestano su tu negdje oko nas, samo ih treba vidjeti i prepoznati.
Nedavno je jedan naš književnik rekao da je ova pandemija, parafraziram, natjerala ljude da stave maske, ali da su pritom pale mnoge druge maske. Da li biste se Vi kao čovjek teatra s ovim složili?
Živana JANjUŠEVIĆ Glob i Epidaurus su mitska mjesta teatra
Mnogi su Vas sigurno pitali, ali ipak, interesuje me, kakav je osjećaj postavljati grčku tragediju u jednom zaista grčkom amfiteatru i kako je postavljati Šekspira u njegovom Globu? Može li se to porediti sa ičim, ili ste na te postavke gledali kao i na sve druge predstave?
– Glob i Epidaurus za nas u pozorištu su vrlo posebna, „mitska” pozorišna mjesta. Vjerujem da na svijetu ne postoji reditelj koji ne bi poželio da ima premijeru u njima. Naravno da nije baš svejedno kada u gledalištu imate više od deset hiljada ljudi koji gledaju vašu predstavu. To je utisak koji i nije baš lako riječima prenijeti U Grčkoj Epidaurus je najsvetije pozorišno mjesto, pozorišni Akropolj, san svakog glumca i reditelja. Uvijek se sjetim kako mi je mi je jedna glumica u Atini, sa kojom sam prije nekoliko godina razgovarao da igra u mojoj predstavi, rekla da ne može jer se sprema za Epidaurus toga ljeta. „Ali naša premijera treba da bude u februaru, a Vaša premijera u Epidaurusu je u avgustu” - rekao sam... Ona se nasmijala i rekla: „Ne, kad je Epidaurus u pitanju ja se spremam čitave godine samo za to... prestajem da pušim, mijenjam način ishrane, redovno vježbam... samo sam tome posvećena”. Kroz Šekspirov svijet snova
Napomenuli ste da radite i na komadu za jedan švedski teatar. Možete li nas ukratko upoznati sa tim?
– Radi se o autorskom projektu čiji je naslov „Poslednji san Vilijema Šekspira”, pripremam ga za teatar Orebro u Švedskoj. Snovi u komadima Šekspira uvijek imaju zanimljivu ulogu ponekad otkrivaju tajne iz prošlosti, nose predosjećaj budućnosti, ponekad služe samo da stvore komičnu zabunu, imaju erotske konotacije, dovode do transformacije karaktera i sl. Predstava će biti jedno imaginarno putovanje kroz Šekspirov svijet snova, spojiće različite likove, scene, tekstove u jedan mogući san.

Komentari

Komentari se objavljuju sa zadrškom.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.

Prijavite neprikladan komentar našem MODERATORU.

Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem Ombudsmanu.

Uslovi korišćenja

Svako neovlašćeno korišćenje sadržaja štampanog i on-line izdanja Dana kažnjivo je i vlasnik prava shodno Zakonu o autorskim i srodnim pravima ima pravo na zaštitu od istog, kao i na naknadu štete prouzrokovane takvim radnjama. Zabranjeno je svako objavljivanje, modifikovanje, kopiranje, štampanje, reprodukovanje, distribuiranje ili na drugi način javno prikazivanje podataka, tekstova, fotografija i informacija iz naših izdanja, bez pisane saglasnosti Jumedia Mont doo.

MARKETING
loading...
Predaja pomena on-line

Najčitanije danas

INFO

Zaštitnika prava čitalaca Dan-a

OMBUDSMAN

kontakt:

ombudsman@dan.co.me

fax:

+382 20 481 505

Pogledajte POSLOVNIK

Pratite rad OMBUDSMANA

Pogledajte IZVJEŠTAJE

Karikatura DAN-a
Karikatura
Pogledaj sve karikature >>>

Najčitanije - 7 dana


 

Prognoza dana

 



 

Developed by Beli&Boris - (c) 2005 "Dan"