Prof. dr Dragan Koprivica, redovni profesor Univerziteta Crne Gore, pisac, reditelj, muzičar i neumorni kulturni pregalac, aktivan je na svim poljima. Međutim, ovih dana, što je i neposredan povod za naš razgovor, je aktuelno novo repriziranje serije „Oriđinali”, u devet epizoda, po Koprivičinom scenariju, a u režiji Živka Nikolića, na Prvom kanalu RTCG, u udarnom terminu, subotom u 20 časova. O toj, ali i brojnim drugim značajnim temama profesor govori za „Dan”.

Kakvo je, po Vama, današnje stanje u kulturi Crne Gore?

– Nažalost, kompletnu atmosferu ipak najbolje možemo oslikati nazivom čudesnog češkog filma „Strogo kontrolisani vozovi“ u režiji Jiržija Mencla, po romanu Bohumila Hrabala. Sve se kontroliše, favorizuju podržavaoci lika i djela velikog vođe, a marginalizuju svi drugi, koji su automatski nepodobni. Poremećen je osnovni sistem kulturnih vrijednosti, i za to niko ne haje, što se vidi po opštoj klimi. A vidi se i po finansijskoj podršci režimskim favoritima i izbjegavanju davanja podrške svima ostalima, što sam mnogo puta osjetio i na ličnom primjeru. Čak se i najveće nagrade bez osjećaja profesionalne časti dodjeljuju autorima čija je najbolja knjiga skrivena partijska knjižica.

Kakvo je stanje u pozorištu?

– Prave se predstave kao u svim totalitarnim režimima i vremenima, daleke od stvarnosti, u funkciji lakirovke, ali je Crna Gora zemlja čuda i po tom pitanju. Upravo u takvoj atmosferi, hrabrim slikama ogoljene stvarnosti, mada tokom čitave jedne decenije, bljesnule su ipak četiri predstave. Prva je CNP-a, „Očevi su gradili“, autorski projekat Borisa Liješevića, zatim projekat Kraljevskog pozorišta Zetski dom Cetinje, „Dokle pogled seže“ u režiji Arpada Šilinga, i dva takođe izvrsna komada domaćih autora „Smrt i djevojka“ Arijela Dorfmana, u režiji sjajnog Gorana Bulajića (CNP), i dosad najbolji pozorišni projekat Slobodana Marunovića, „Gospodska krv“ u produkciji Nikšićkog pozorišta. Kao i sve drugo, i pozorišni čin je, između ostalog, i rezultat hrabrosti, otvorenog sučeljavanja sa stvarnošću, a ove četiri predstave su i po tom osnovu najbolje u protekloj deceniji.

Kad je riječ o pozorišnom amaterizmu, i dalje istrajno radite sa mladim entuzijastima u Crnoj Gori...

– Dosad sam režirao oko dvadeset predstava i postigao dobre rezultate. Pobjeđivali smo ne samo na Festivalu dramskih amatera u Bijelom Polju, nego i čak četiri puta bili apsolutni pobjednici na Festivalu festivala u Trebinju, gdje se takmiče najbolje amaterske predstave zemalja eks-ju prostora. Bio je to nevjerovatan osjećaj sa mladima iz Crne Gore pobijediti ansamble iz Beograda i drugih pozorišnih centara Srbije, BiH, Hrvatske... Ostaju upamćene predstave „Samit“ (2004), „Park“ (2006), u domenu neverbalnog teatra, kao i „Jedan dan sa familijom Kiš“ (2010) i „Galeb“ (2012). „Jedan dan sa familijom Kiš“ bila je najbolja predstava po ocjeni žirija publike na državnom festivalu na Ubu, u Srbiji. Predstavom „Istočno od pakla“ pobijedili smo na festivalu u Subotici. Predstave su mi igrane i na festivalima u Pragu (2005) i Kairu (2007).

Sigurno postoje i kurioziteti, vezani za izvođenje Vaših komada?

– I ovoga puta moram istaći koliko je Crna Gora čudesna zemlja: kad niko nije htio da pomogne da moji mladi talenti odu u Egipat i predstavljaju Crnu Goru, jedini čovjek dobrog srca, koji je obezbijedio novac za naš put u Kairo, bio je divni Jusuf Kalamperović, tada na funkciji ministra policije. Tako smo, u zdravlje naše policije, uspjeli otići u Egipat i dostojno predstaviti crnogorski pozorišni amaterizam.

Koji je, po Vama, poseban značaj Vašeg rada sa mladim talentima?

– Najveća vrijednost je u tome što sam doprinio da se kod njih razvije ljubav prema teatru, i pomogao im da savladaju neke pozorišne lekcije. Kroz moje ansamble prošlo je preko stotinu entuzijasta. Sa zadovoljstvom ističem da su prve lekcije kod mene, još kao gimnazijalci, savladali: Branka Femić Šćekić, Slavko Kalezić, Branka Otašević, mr Jovana Bojović, Omar Bajramspahić, Tijana Mišković, Andrea Lekić, Marija Backović, Adriana Žolja Bošković, Isidora Cicmil, Nikoleta Radević i mnogi drugi.

Ima li nešto zbog čega žalite u radu sa amaterima?

– Ne mogu prežaliti što se pomalo gasi fantastična generacija glumaca amatera Centra za kulturu Bijelo Polje, koji su već odavno prevazišli amaterski nivo, a kulturni poslenici Crne Gore nijesu prepoznali potrebu da Bjelopoljsko pozorište stekne profesionalni status. U tom ansamblu posebne domete su ostvarili Slađana Bubanja Merdović, Izet Mulabegović, Predrag Vukojević, Sanja Ćirović, Jusuf Bajramspahić, Ena Numanović, Deniza Halilović, Derviš Hadžikić i drugi, a s pijetetom se sjećam divne glumice, pozorišnog pedagoga, profesorice Nade Pavićević, koja više nije sa nama. U svemu tome me bar raduje što je sin Jusufa Bajramspahića, Omar, kao izuzetan talenat, i školovani glumac, sada već rado viđen na našim pozorišnim profesionalnim scenama.

Koji su Vam sljedeći planovi?

– Već sam napisao mnogo novih drama, a javljaju mi se ideje i za sljedeće. Očigledno, nikad neću završiti ni deseti dio onoga što mi se pruža, ali to je vazda tako. Napisao sam i novih pedesetak kila aforizama, u zdravlje korone, kao i nove pjesme... Da je potrajalo moglo se i više, ali je i ovoliko možda previše. Uglavnom, u tom izobilju imaće makar dosta materijala za bacanje.

A.Ć.

---

Ponovo „Oriđinali”
– U vremenu podignutih političkih tenzija neke odluke uređivačkog tima RTCG, bar kad je riječ o kulturnom dobru Crne Gore, dokaz su da i u toj kući sjede ljudi koji se umiju uzdići iznad dnevne politike, i progovoriti glasom naroda. Iako je Živko Nikolić, poput Sterije, Nušića, našeg Marka Kavaje, i drugih velikana, čak i danas, posthumno, na meti samozvanih čuvara crnogorske kulture, RTCG je odbacila bilo čija kratkovida tumačenja. I još jednom pošteno približila opus velikog Živka ljubiteljima kulture. Reprizirana je „Đekna“, a odmah potom i četiri filma: fenomenalne „Beštije“, „Čudo neviđeno“, „U ime naroda“ i „Iskušavanje đavola“. Sad kreću i „Oriđinali”, što je fina prilika da na ekranu ponovo vidimo maestralnu Dragicu Tomas, Draga Malovića, Milutina Mimu Karadžića, Vesnu Pećanac, Bora Stjepanovića, Zefa Bata Dedivanovića, Ivanu Žigon, Oliveru Vuković, Branka Babovića kao čuvenog policajca Srgu, i mnoge druge.